U vrijeme kada većina porodica u BiH jedva sastavlja kraj s krajem, o 1. maju kao Prazniku rada u preduzećima i kućama se priča sa sjetom i uzdahom.
Ipak, da je donekle duh praznika ostao, potvrdili su nam u nekim preduzećima koja smo posjetili. Pokazalo se da su rudari, čiji je "hljeb sa sedam kora", ti koji, čini se, i sa najviše radosti dočekuju prvomjaski uranak. Odavno su oni 1. maj prisvojili kao svoj praznik. Istina, ostali koji imaju sreću da su zaposleni nisu se puno bunili zbog te "aneksije", valjda iz solidarnosti sa teškim iskušenjima kojima su komorati izloženi tokom rada u neuslovnim oknima. U 2014. godini, živote su izgubila petorica zeničkih rudara. Još su svježe slike na dvadesetčasovnu akciju spasavanja 29 preživjelih rudara iz jame Raspotočje, 4. i 5. septembra.
Mehmed Oruč, predsjednik Sindikata RMU Zenica, kaže kako su, uprkos nešto boljim uslovima rada, u proteklih godinu teže i lakše povrede zadobila osamdesetorica rudara.
SLAVE ŠTO SU ŽIVI
Ipak, ovaj će se 1. maj slaviti među zeničkim rudarima, njih preko 1.200. Unazad stotinu godina, 1. i 2. maj su u ovom rudniku neradni dani.
"Za ovakve dane se živi. Ovo će biti prilika da se opustimo. Danas su svi napeti, neki s razlogom jer nemaju ni za hljeba, ali meni je 1. maj vrijeme da pobjegnem od surove stvarnosti. Uz društvo, ražanj i koji kapljicu, proslavit ćemo što smo živi. Zabranjeno je govoriti o poslu, o teškim temama, samo zaj..." kaže Ibrahim Zec, rudar u Staroj jami.
Otkako se prije tri godine zaposlio u rudniku, Zec je u prilici porodici priuštiti malčice lagodniji život.
"Težeg posla nema, ali je posao, primanja su redovna i može se živjeti. Daj bože samo da potraje, makar do penzije", kroz šalu govori Ibrahim, kojeg smo, dok smo vodili ovaj razgovor, ispratili u drugu smjenu.
Njegov mlađi kolega Safet Imširović, od 2009. je električar u pogonu Stara jama. Dijeli mišljenje ostalih rudara da je posao težak, ali kada boljeg nema, i ovaj je "odličan".
"Punih 11 godina sam bio privatnik. Držao sam kiosk u gradu, jedva sam sastavljao kraj s krajem. Ovdje jeste teško, jeste da se rizikuje život, ali ja sam zadovoljan, jer imam posao, imam redovna primanja od kojih moja porodica može živjeti. Jedini sam uposlen u kući, ali naravno da ćemo slaviti 1. maj. Bit će i jagnje. Bez njega se na ovaj dan ne može", kaže Imširović.
Plaće teško zarađuju, ali rudari su uvijek važili za širokogrudne ljude.
"Tragedija koja je pogodila naš kolektiv koji je ostao bez pet velikih ljudi i očeva i danas se osjeća na svakom koraku. Ali, nažalost, takvo je vrijeme došlo. Ljudi su otuđeni jedni od drugih, valjda ih ovaj ludi ritam nagoni na to, pravi od nas mašine. Svi pričaju o proslavi, pa neću ni ja kriti da sam planirao sa svojom porodicom ispeći jagnje i malo se proveseliti", kaže Vernes Husetović, koji četiri godine radi u RMU Zenica.
Bernad Čelebić, Rifet Halilić i Avdija Gačić zajedno odoše u jamu, na 600 metara dubine. Rekoše nam kako bi voljeli "za maj sjesti", pojesti i popiti, da će tako, kažu i biti... Ali dodaju: "Treba živ i zdrav dočekati 1. maj."
"Ko zna šta će sutra biti. Plaća jeste solidna, ali može biti i bolja", kaže Gačić.
Prvomajskih uranaka danas se sjeća sve manje rudara. Uglavnom o njima pričaju oni rudari koji su pred penzijom. Takvih je sve manje, ali njihov se glas još čuje i poštuje među mlađim kolegama. Za razliku od naših sagovornika, veterani rudarskog zanata koji kažu da im je "dosta slikanja i snimanja", pamte i bolja vremena. Dijelile su se tada i 13. plaće, regresi, išlo se na odmore, u banje... Neki od njih nam priznaju kako danas do jagnjeta za prvomajski praznik mogu samo ako dignu kredit!
SLABO SE RADNIK PITA
Oni koji rade dok mnogi spavaju su i radnici komunalnih preduzeća, pa smo tako posjetili preduzeće "Čistoća" u Banjaluci da čujemo spremaju li se oni za praznik.
Nenad Gajić, radnik gradske "Čistoće", smatra da bi svaki vrijedan radnik trebalo da proslavlja 1. maj pa će i on ovoga četvrtka potražiti svoje mjesto za zaslužen odmor.
"Ove godine mi je došao pašanac pa bi nas dvojica trebalo negdje da odemo sa porodicama. Trudim se da uvijek obilježim ovaj dan", kaže Gajić.
Prema njegovim riječima Praznik rada nekad i danas se ne mogu porediti, jer se ranije dočekivao sa optimizmom, a sada sa velikom strepnjom.
"Slabo šta se radnika danas pita, a uglavnom se sve svodi na 'ćuti i radi', kazao je Gajić, koji dodaje kako krizu može vidjeti na svakoj ulici i ćošku.
Kako je ocijenio, situacija u preduzeću u kojem radi nije loša ako se uzme u obzir kako je drugima.
"Dušu ne treba griješiti. Plata je redovna, imamo topli obrok. Kad se pogleda kako je u drugim firmama, mi ne smijemo biti nezadovoljni", kaže on.
SJETA ZA URANCIMA
Prvomajske praznike ni prosvjetni radnici, kako priznaju, ne proslavljaju kao nekada, kada su djecu vodili na prvomajske uranke i sa radošću gledali vatre koje bi se palile uoči Praznika rada.
Đurđa Zirojević, učiteljica iz OŠ "Jova Jovanović Zmaj" u Trebinju, kaže da se učiteljevanjem bavi punih trideset godina, od čega je više od decenije radila u Sarajevu, kada se na uranke išlo uz radničke i proleterske pjesme, dok je od 1996. u Trebinju, od kada se ovaj praznik slavi na drugačiji način.
"Rat je donio različite promjene pa i proslavu praznika, u kome je nestalo onog nekadašnjeg poleta, splasnula je i ona nekadašnja radost i euforija i pripreme uoči praznika, tako da danas na ovaj datum, osim predavanja u školi koja se tiču radničkih prava i jednog slobodnog dana, nema ništa drugo", kaže Zirojevićeva.
Njen kolega Milorad Stevović kroz šalu kaže da je jedan dio učiteljskog staža proveo u prijeratnom periodu, jedan na ratištu, a jedan nakon rata.
I on je prije rata bio učesnik uranaka, a danas uglavnom odlazi na selo. "Danas su prosvjetne plate prilično skromne, tako da se teško može izdražavati porodica bez dodatnih primanja, a ja sam, kao dijete sa sela, iskoristio tu pogodnost da obrađujem zemlju koju je obrađivao moj pokojni otac, pa Praznik rada već godinama proslavljam radno", dodaje Stevović.
NI FENINGA 33 MJESECA
A oni koji nemaju nimalo razloga za slavlje su radnici "Feroelektra" u Sarajevu, njih četrdesetak, koji će 1. maj dočekati ispred vrata preduzeća u kojem su neki proveli i više od 35 godina.
Firma, nekadašnji trgovinski gigant, već 33 mjeseca nije uplatila doprinose, a ni plate radnicima, a kako sami kažu, već osam godina traje njihova borba.
Međutim, randici ne krive mnogo poslodavca, za nih su krive "glave" koje kroje politiku u Federaciji BiH. Kažu nam da za njih nema praznikovanja, da nemaju ni za kafu da popiju, a kamoli za neki roštilj.
Vahid Šesto, radnik ovog preduzeća, koji je tu od privatizacije 2004, kaže da radnici čekaju samo da umru.
"Čeka nas mjesto pored Alije, ne baš kod njega, jer ni tamo nema mjesta na Kovačima, nego na drugom svijetu. Sigurno nas tamo on čeka sa onim zlatnim kašikama koje nam je obećavao, a umjesto kojih, u ovom stvarnom svijetu nismo dobili ni hljeb da jedemo", kaže Šesto.
Priča da je za Praznik rada nekad bilo sve drugačije, a da sada jedino po kalendarima znaju kad je 1. maj.
"Nema ni razloga da obilježavamo praznik rada, kad nam je svaki dan praznik nerada. Svaki dan smo ovdje pred zgradom firme. Postoji puna linija koju ne smijemo preći, nemamo slobodu kretanja. Praznik ne mogu slaviti jer 33 mjeseca ni fening na račun nisam dobio", kaže Šesto.
Senad Smajić, radnik "Feroelektra", potresen je i praznik dočekuje na ulici.
"Pogledajte, policija nas čuva. Vlasnik kafane koja je u blizini zgrade u kojoj smo proveli radni vijek, da nam stolice da sjednemo. Mi nekako skuckamo za kafu ponekad, ali tu smo svaki dan. Kad je sunce, dobro je, ali nekad je kiša, a mi ni pod strehu ne možemo, jer ne daju nam da se približimo zgradi", priča Smajić, koji predstavlja i Sindikat randika ovog preduzeća.
Kaže da je, kada ih je "Stanić Group" preuzeo, bilo 167 radnika, a da ih je sad ostalo manje od 40.
"Pune tri godine nisu nam uplaćeni doprinosi, nemamo ni plata", kaže on.
Prisjeća se da je nekada za Praznik rada firma organizovala svečanosti na kojima je davala zahvalnice i plakete najboljim radnicima, a da danas ovaj praznik randici dočekuju sa strepnjom da će ih država "nagraditi" nelojalnim zakonom koji će poslodavcima omogućiti da još više zapostavljaju radnike.
Ediba Hamamdžić kaže da već 26 godina radi u ovoj firmi te da je u nju došla u vrijeme lijepih vremena, kad je "Feroelektro" bio gigant.
"Radnicima je danas teško i kafu platiti u kafiću, a o roštiljijadi da ne pričamo", kaže Hamamdžićeva.
PRAZNIK KOJI VIŠE NIJE RADNIČKI
Prazniku koji im je nekad punio dušu i srce nakon neuspjele privatizacije i otvorenog stečajnog postupka se ne vesele ni radnici Fabrike deterdženata "Dita" u Tuzli. Protiče šesta godina otkako se bore za pogažena radnička prava, a ovaj 1. maj dočekuju u nikad težem položaju. Radnici u smjenama čuvaju imovinu preduzeća, a potražuju višegodišnje uvezivanje staža i isplatu oko 50 plata.
"Praznik rada nije više radnički. Slave ga kriminalci, koji uzimaju sve sebi i koji imaju novac da okrenu jagnje", kaže Hrustan Muminović, radnik.
Radnici danas nemaju, kako kaže, novac da prehrane porodice.
"Vlada TK nijemo posmatra naše probleme. S vremena na vrijeme kupuju socijalni mir. Evo, sada su dodijelili po 290 KM radnicima TTU-a, prije neki mjesec i radnicima 'Aide'. Ali, za mjesec ili dva opet će te radnike imati na ulici, jer njihovi problemi nisu riješeni", kaže Muminović, koji dodaje kako je u posljednjih sedam mjeseci imao samo 190 KM primanja i to nakon što je, zajedno sa kolegama, pješačio od Tuzle do graničnog prelaza u Orašju, u namjeri da napusti BiH.
Emina Busuladžić, radnica "Dite", sjeća se dana kada je kao djevojčica sa roditeljima išla na obilježavanje 1. maja.
"Većinom se išlo na Kiseljak vozom. Ljudi su stajali na jednoj nozi, ali smo išli da se družimo i uživamo u čarima prirode. Danas više zajedničkog obilježavanja i nema. Oni koji imaju novca odlaze na vikendice ili egzotična putovanja, a mi, prevareni radnici, izlazimo na ulicu", govori ona.
Boli je to što radnički pokret nije jedinstven i što građani BiH i dalje šute.
Tri decenije u "Diti" je radio i Senad Džafić. Danas on i njegova porodica nemaju za koru hljeba, a govori kako je zaboravio i šta je 1. maj. I on bi volio ove godine da vidi jagnje na ražnju, ali da ga da nadležnima.
"Nemamo od čega da živimo. Godinama smo na ulici, nemamo ništa. Moja je želja da nekako sakupimo novac za kupovinu jagnjeta, da ga ispečemo i odnesemo vlastodršcima, nek jedu", kaže Džafić.
Pravo na rad i dostojanstvo
Olgica Cice, profesorica Gimnazije "Jovan Dučić" iz Trebinja, 1. maj smatra najradosnijim praznikom iako to nije ono nekadašnje veselje.
"Pamtim 1. maj kao najljepši praznik, posebno svečan dan još od moga djetinjstva, kada smo se i oblačili svečano, a odrastajući sam shvatila da je to praznik koji slavi čovjeka, odnosno suštinu čovjeka, pravo čovjeka na rad, na život i dostojanstvo", kaže profesorica Cice.
Inače, istorija ovog praznika počinje 1886, kada je nekoliko desetina hiljada radnika u Čikagu izašlo na ulice, zahtijevajući bolje uslove rada i uvođenje osmosatnog radnog vremena. Zahtjeve su uputili poslodavcima i vlastima, tražeći da ih ispune do 1. maja 1886. Kao odgovor uslijedila je represija i u sukobima sa policijom bilo je žrtava. Svake godine se 1. maj obilježava u znak sjećanja na prve žrtve borbe za ostvarenje radničkih prava.
Kolone nezaposlenih
BiH ima trostruko veću nezaposlenost od prosjeka nezaposlenosti u zemljama EU, a pet puta veću stopu dugoročne nezaposlenosti, pokazuju zvanični podaci. Pored toga, podaci Agencije za statistiku u BiH pokazuju da je ukupan broj nezaposlenih osoba u BiH u decembru prošle godine bio veći od 547.000.
/N.N/
Nema komentara:
Objavi komentar