Amela otišla da snimi MRI glave jer često gubi svijest, na KCUS-u je naručili tek za godinu dana

Pacijentica iz Sarajeva čekat će da snimi MRI glave skoro cijelu godinu. Amela Lučkin objavila je na društvenim mrežama uputnicu sa Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu, prema kojoj je MRI snimanje glave zakazano tek u junu 2019. godine.

„To je strašno“, rekla je Patriji Lučkin, bojeći se da bi se njeno stanje do tada moglo znatno pogoršati.

Ova pacijentkinja ima periode kada gubi svijest, a njeno tijelo se grči. Nakon dva EEG-a ljekari su ustanovili da se radi o nekoj vrsti epilepsije. Kako bi otklonili sumnju da se ne radi o nekoj vrsti tumora ili ciste, neurolog je Lučkin poslao da snimi MRI. Ipak, taj snimak na KCUS-u ona može uraditi tek za godinu dana, što bi, boji se, za nju moglo biti kasno.

Krajem maja sa KCUS-a je saopćeno da su nabavili novi MRI aparat, jedan od najsavremenijih u regiji. Saopćeno je da je Klinika za radiologiju ranije imala tri MRI aparata, od kojih su dva nabavljeni 2005. godine, a jedan 2009. godine, bili su stari i često su se kvarili. Liste čekanja na pregled sa novim MRI aparatom trebaju biti smanjene, a usluga brža, pouzdanija i proširena.

Ispunjavamo sva obećanja, brže nego što smo i sami očekivali. KCUS postaje istinski ono što je uvijek i trebalo da bude, lider u najsavremenijoj dijagnostici i terapiji. Obnavljanje opreme u KCUS teče paralelno sa edukacijom kadra. Pokazali smo za nepune 2,5 godine izvrstan uspjeh“, rekla je dr. Sebija Izetbegović, generalna direktorica KCUS-a , puštajući u rad novi MRI uređaj.

„Ne znam šta se desilo sa tim aparatom u međuvremenu, ali znam da je moj termin za snimanje u junu 2019. godine“, kaže Lučkin.

/cwbih/bh-index/

Facebook: Koordinisani pokušaji uticanja na američku politiku

Facebook je saopćio da je na svojim internet platformama otkrio 'sofisticirane' pokušaje uticanja na američku politiku, moguće povezane s Rusijom.

Ta američka kompanija je navela da je s društvenih mreža Facebook i Instagram obrisala 32 profila jer su njihovi vlasnici učestvovali u "koordinisanom" djelovanju i zato što su nalozi najvjerovatnije bili lažni.

Facebook je naveo da ne zna ko stoji iza tih aktivnosti, ali da je moguće da postoji veza s Rusijom, pošto je otkrivena izvjesna veza između tih profila i profila povezanih s ruskom privatnom kompanijom Agencija za istraživanje interneta, obrisanih prije i poslije predsjedničkih izbora u SAD-u 2016.

Od 32 obrisana naloga, najstariji je napravljen u martu 2017. godine, a na Facebooku ima 290.000 profila koji su pratili najmanje jedan od tih lažnih naloga.

/cwbih/federalna.ba/Beta-AP/

Predsjedništvo BiH raspolaže sa 36 vozila, za nabavku guma dali 41.000 KM

Predsjedništvo BiH je u 2017. godini potrošilo ukupno 368.771 KM za upotrebu službenih vozila, od čega je izdvojeno 239.795 KM za nabavku četiri automobila, utvrdili su državni revizori u izvještaju.

 

Kako se navodi u izvještaju Ureda za reviziju institucija BiH, prvi postupak pokrenut je u maju za nabavku dva vozila ukupne procijenjene vrijednosti 120.042 KM, sljedeći u junu za nabavku jednog motornog vozila u vrijednosti do 60.021 KM, a treći postupak, za čiju nabavku je planirano također 60.021 KM, je pokrenut u avgustu.

 

U prvom postupku su nabavljena dva vozila VW Passat, a u drugom i trećem Škoda SuperB.

“Predsjedništvo je zaključno sa 31. decembrom 2017. raspolagalo sa 36 vozila. Od ukupnog broja vozila, za potrebe rada kabineta članova Predsjedništva u toku 2017. godine, korištena su 24 vozila, dok su preostala vozila bila na raspolaganju Sekretarijatu Predsjedništva. U 2017. prodata su tri vozila, na osnovu čega je ostvaren prihod od 66.459 KM”, navodi se u izvještaju.

Preostali novac odnosi se na izdatke za gorivo odnosno 155.517 KM, izdatke za popravku i održavanje vozila 117.389 KM i nabavku autoguma (41.615 KM).

Revizori su ustanovili da je Predsjedništvo BiH u 2017. godini zaključilo ugovore u vrijednosti od 1.243.577 KM, a na osnovu provedenih 17 otvorenih postupaka.

/cwbih/radiosarajevo.ba/

Beogradu je more na tri sata vožnje — biće slanije od Jadrana (FOTO)

Grad na zrnu soli, kako Tuzlu zovu njeni meštani, uspeo je da se izbori sa najvećom ekološkom katastrofom u Evropi. Naime, zbog eksploatacije slane vode, centar grada je potonuo 17 metara, a danas je mesto potonulih kuća najveći potencijal grada koji se iz industrijskog menja u turistički. 

Iako tuzlansku so koristi gotovo svako domaćinstvo na ovim prostorima, malo je poznato da je u tom gradu pronađeno najstarije sojeničko naselje u Evropi, koje datira iz neolita, mlađeg kamenog doba, čiji su stanovnici od slane vode isušivanjem dobijali ovu životno važnu namirnicu. 


Deo Solane izgrađen 1892. godine - nakon konzervacije, trebalo bi da postane deo Muzeja soli koji se takođe nalazi u okviru fabrike.

Ovde je pronađen veliki broj predmeta iz doba neolita, a među njima posebno mesto zauzimaju posude za isoljavanje, koje su danas zaštitni znak grada.
"Tuzlansku kozu" muzli su svi koji su prošli ovim krajevima, ilirska plemena su se borila zbog nje, u srednjem veku Poveljom Kulina Bana soli se domogla Dubrovačka republika, Osmanlije ozbiljno organizuju isoljavanje, a Austrougarska, znajući pravu vrednost ovog bogatstva, organizuje industrijsku proizvodnju soli. 

Pala optužnica protiv Kulenovića iako je snimljen da uzima 7.000 KM mita (VIDEO)

Zbog propusta u radu Suda i Tužilaštva BiH, Sud BiH odbio je optužnicu protiv Nedima Kulenovića, bivšeg šefa Grupe za prinudnu naplatu u Upravi za indirektno oporezivanje (UIO) BiH, i pored toga što mu je prilikom hapšenja pred kamerama u džepu pronađeno 7.000 KM mita koje je primio nekoliko trenutaka ranije, pišu Nezavisne novine.

Optužnica protiv Kulenovića, kako je rečeno u Sudu BiH, odbijena je jer tužilac tokom istrage nikada nije saslušao Kulenovića.

Odmah nakon hapšenja Kulenović je, navodno, rekao da razumije šta mu se stavlja na teret i da želi dati iskaz narednog dana u prisustvu branioca, međutim, poslije toga tužilac ga nikada nije saslušao, što je za Sud BiH bio dovoljan razlog da odbije optužnicu.

Iako je Kulenović uhapšen u junu 2016. godine, optužnica protiv njega podignuta je tek u novembru naredne godine, a na saslušanju u februaru ove godine izjasnio se da nije kriv.

“Meni je nepojmljivo da se podigne optužnica, a da ne bude saslušan osunjičeni”, rekao je Vehid Šehić, bivši sudija i tužilac, pitajući se kako je sud uopšte mogao potvrditi takvu optužnicu.

I još neki stručnjaci pravosuđa s kojima smo razgovarali postavili su isto pitanje, odnosno ko je i kako u Sudu BiH potvrdio optužnicu, a da nije saslušan optuženi, a sama Amela Huskić, sudija, nedavno odbijajući optužbu protiv Kulenovića rekla je da je “sud, svjesno ili nesvjesno, previdio tu činjenicu”.

“To je sad pitanje za Visoki sudski i tužilački savjet BiH, koji bi trebalo da reaguje, odnosno za Kancelariju disciplinskog tužioca, i da po službenoj dužnosti pokrene postupak, utvrdi propuste i kazni one koji su ih napravili”, rekao je Šehić za “Nezavisne”.

Jovanović govorio o Srebrenici: Zašto sami sebe da lažemo

Lider LDP Čedomir Jovanović kaže da razgovara sa svima kad je u pitanju "Koalicija za mir" koju predlaže i da to nije predizborni projekat. "Ko ruši ideju dogovora s Albancima? I crkva i nacionalisti i Dodik i sad se na kraju pojave moje kolege iz opozicije i kažu - ajde i mi". Savez za Srbiju nema rešenje za Kosovo, Vučić moderniji od njih, tvrdi.

Osvrćući se na političku scenu u Srbiji, kaže da je potrebna alternativa i pita šta je opozicija. Ja neću biti protiv Vučića što pregovara s Tačijem, ako razgovara sa Tačijem ja to podržavam, ali ako je njegova politika samo da kupi vreme - ja ću biti protiv toga, zato čekam taj septembar, naglasio je. Smatram da je taj sastanak ključan, Evropa očekuje od nas rešenje do njihovih izbora, a to je u maju sledeće godine, kaže.

"Ko ruši ideju dogovora sa Albancima? I crkva i nacionalisti i Dodik, i sad se na kraju pojave moje kolege iz opozicije i kažu - ajde i mi... Zašto? Pa kad se ljulja, hajde da ga srušimo! Pa čekajte, ko će onda doći?"

Govoreći o rešenju opozicije kad je u pitanju Kosovo, tvrdi da ga nema. Opozicija je vodila tu kosovsku politiku prethodnih godina, kaže. "Vučić je otišao dalje od njih, i to je činjenica, i koliko god to nekome smetalo i koliko god ja gurao prst nekome u oko, on je danas moderniji od njih, on je za privatizaciju PKB koji propada... Oni su proti konesije za aerodrom, kažu mi ćemo to da rešimo, a nema pas za šta da nas ujede..."

Naveo je da se sa Vučićem slaže na ekonomskom planu. "A što se ne bih slagao oko nekih ekonomskih mera, koje podrži savez stranih investitora... Izvinite, ja ne mogu biti protiv pameti".

Policajac iz Gradiške spasio živote dvoje djece u Hrvatskoj

Dejan Gvozden (37), inspektor kriminalističke policije Policijske uprave Gradiška, koji je na ljetovanju u Rači kod Senja u Hrvatskoj spasio dvoje djece iz Njemačke kaže da bi sve ponovio kada bi se opet našao u takvoj situaciji, a da su ga najviše dirnule riječi njegove djece "Naš tata je heroj".

Gvozden je s ekipom Anadolu Agency (AA) razgovarao u Gradišci odmah po povratku s mora, a komšije i prijatelji koje je susreo po povratku kući su mu čestitali.

"Na prvi mah, kako me sreću, čestitaju. Kažu da nisu ni sumnjali poznavajući me. Pošto sam ovdje i rođen, odrastao i radim, cijeli život sam ovdje, kažu da nisu ni očekivali nešto drugo da ću učiniti nego ono što sam učinio", rekao je on.

Dejan Gvozden, sa sinom Damjanom (14) i ćerkom Dejanom (7) i nevjenčanom suprugom Vojislavkom Lajić, odmarao se proteklih dana u auto-kampu Rača, koji se nalazi nedaleko od Senja, a situacija u kojoj je dokazao svoju hrabrost odigrala se 11. jula.

"S djecom sam šetao uz obalu spremajući se da idem da pogledam utakmicu Svjetskog fudbalskog prvenstva Engleska - Hrvatska i u daljini na otvorenom moru primjetio sam gumeni čamac žute boje, u kome su bila djeca", rekao je Gvozden.

Prisjetio se i da je djecu i čamac primjetio petnaestak minuta ranije, ali su bili blizu obale i nadao se da će njihovi roditelji intervenisati, pa nije mnogo obraćao pažnju.

"Kada sam vidio da su se udaljili od obale u pravcu Golog otoka, a da se bura pojačavala i talasi povećavali ugledao sam gumeni čamac poljskog turiste i bez oklijevanja uz njegovu pomoć ubacili smo čamac u more i zajedno se uputili prema djeci", kaže on.

U međuvremenu je s recepcije pozvana Kapetanija Republike Hrvatske, ali niko nije odgovarao na pozive, a talasi su nosili gumeni čamac dalje od obale.

Kada se s turistom iz Poljske približio čamcu shvatio je da je u njemu dvoje djece, djevojčica i mlađi dječak, a spasioci su se dogovorili da je najbolje da djecu prebace u svoj čamac, a da njihov odvuku do obale.

MASKE SU PALE Mektić popljuvao Dodika pa otkrio mračne detalje ubistva Davida Dragičevića!

Dragan Mektić, ministar sigurnosti BiH, se na današnjoj pres-konfereneciji u Banjaluci osvrnuo i na slučaj stradalog Davida Dragičevića. Upitao je otkud Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske u istrazi ovog slučaja i ko spriječava da se rasvijetli ovaj slučaj.

“Ko im brani da rasvijetle ovaj slučaj. Više od deset godina su na vlasti. Na poligrafu za Davida nisu prošle tri osobe. Pale su na važnim pitanjima. Darko Ćulum, direktor Policije Republike Srpske me demantovao kazavši da poligraf nije dokazno sredstvo. Pa zašto onda poligraf postoji? Niko ne tvrdi da je poligraf dokazno sredstvo, ali je na sudu važna operativna indicija u rješavanju slučaja”, rekao je Mektić, pa je potom poručio:

“Nemojte zamajavati narod i kriti istinu. Što ne objave ko je pao na poligrafu i na kojim pitanjima? Ubistvo Davida Dragičevića se namjerno opstruira. To je suština i iza toga stoji vrh države. Otkud Dodik u istrazi – da traži obdukciju? Sve zbog toga da bi slučaj završio onako kako oni žele – da se ne otkrije pravi izvršioc”.

Mektić je naglasio da bi svoja saznanja obznanio tužilaštvu, ali da to ne želi jer nema povjerenja u isto i da će to učiniti tek kada “pokažu volju i da nisu kriminalizovani”.

Smatra da je “sedmi oktobar ključ za rasvjetljavanje slučaja Dragičević”. Pitao je vlast u Republici Srpskoj sljedeće:

“Zašto ne rješite ubistvo Vukelića, Srđana Kneževića, Željka Markovića, Mauzera i Riste Jugovića?”

Potom je komentarisao konstataciju Dragana Lukača, ministra unutrašnjih poslova Republike Srpske da je “Mektić sarajevski klaun”.

“To više govori o njegovoj kulturi i primitivizmu i na koji način komunicira u medijskom prostoru. To mu mogu oprostiti. Ali da ministar proziva Mektića za ratne zločine u Prnjavoru kojih nije bilo, to mu ne mogu oprostiti. Sram da ga bude. Prnjavor ti nikada neće oprostiti što si mu nataknuo oreol ratnih zločina. S tom pričom je počeo Dževad Galijašević, a završio Lukač. Koji su se ratni zločini dogodili u Prnjavoru?”, pitao je Mektić.

Poručio je i da je u Banjaluci ratnih zločina “bilo koliko hoćeš”.

“Koji je crveni kombi ojadio pojedine Banjalučane u ratu? Lukač zna ko stoji iza toga. Neka se time pozabavi. Sada se udružio sa Dževadom Galijaševićem”, kazao je.

Naglasio je i to da Perica Stanić, direktor SIPA-e, nije njegov kum, već dobar prijatelj.

/cwbih/bhdijaspora.net/

Preminuo Oliver Dragojević

Jutros u 5 sati u splitskoj bolnici umro je Oliver Dragojević , javlja Slobodna Dalmacija

Velikan hrvatske muzičke scene preminuo je u 71. godini, tačno godinu dana nakon što mu je dijagnosticiran rak pluća.

Oliver Dragojević bio je jedan od najpopularnijih pjevača u zemljama bivše Jugoslavije. Iza njega su ostali hitovi poput "Moj lipi anđele", "Vjeruj u ljubav", "Cesarica", "Nedostaješ mi ti", "Trag u beskraju" i još mnogo drugih pjesama.

Svoj posljednji koncert u Sarajevu je održao u martu 2017. godine, kada je sa Gibonnijem napunio sarajevsku Zetru.

Ostat će upamćen i po velikom broju dueta, među kojima su saradnje s Kemalom Montenom, Željkom Bebekom, Gibonnijem i drugima.

R.I.P.

/cwbih/

Da baš i nije sve crno u našoj nam lijepoj BiH govori i ova priča o mladom poduzetniku Azur Tučić koji se bavi uzgojom koka nosilja ...O čemu se radi pročitajte opširnije (FOTO)

Azur Tučić iz Tuzle je nastavio posao koji je njegov otac započeo, a radi se o uzgoju koka nosilja. Sve je počelo prije nekoliko godina sa 400 komada koka nosilja, a danas domaćinstvo Tučić raspolaže sa 12.000 komada koka.

 Pored prodaje konzumnih jaja, gospodin Tučić i njegova porodica su pokrenuli i dodatnu djelatnost-proizvodnju organskog đubriva i na taj način postigli dvostruku korist. Riješili su problem odlaganja izmeta peradi, a ujedno preradom istog dobili peletirano organsko đubrivo koje je veoma traženo na tržištu. 

Pored roditelja koji su započeli ovaj posao i koji još uvijek pomažu gospodinu Azuru, imaju i dva registrovana radnika u obrtničkoj radnji „Jaja Tučić“. Prihodi od ove djelatnosti su sasvim dovoljni za normalan život, tvrdi gopodin Azur. On napominje da su  krediti u značajnoj mjeri pomogli u razvoju i proširenju posla, jer nisu mogli dovoljno da uštede za dalje investiranje. Kada je plasman jaja u pitanju, poteškoća nemaju jer prodaju vrše najviše maloprodajnim objektima u Tuzlanskom kantonu.

Kao ključ uspjeha, a istovremeno i savjet svima koji se planiraju baviti istom ili sličnom djelatnošću, gospodin Tučić izdvaja rad, trud i upornost, jer je to neophodno za pozitivne rezultate.

Trenutno pokrećem i prodaju organskog đubriva.Očekujem da će mi se javiti kupci, jer je ovo đubrivo veoma pogodno za plastenike koji su izuzetno rasprostranjeni, kako u većem obimu, tako i za vlastite potrebe domaćinstava“, riječi su gospodina Azura.

/cwbih/ekiba/

Tuzlanka Una Suljić sa 27 godina najmlađa doktorica nauka u BiH: ‘Ukoliko nešto jako želite trebate se tome posvetiti’

Ispričati jednu lijepu pozitivnu priču, kao da je postala nepoznanica na ovim prostorima. Uglavnom nam se serviraju članci u kojima se opisuje težak, nesređen život u Bosni, borba za egzistenciju, potraga za poslom a u posljednje vrijeme, sve češće, pred nama su informacije o brojnim odlascima mladih Bosne. Zaključak bi, onako u šali bio kako se iz ove zemlje više ne odlazi nego bježi. Ipak, ima svjetla na kraju ovog bosanskog tunela.ima primjera mladih ljudi koji ne žele da se prepuste letargiji bosanskog života, ne žele pustiti da ih bosanska rijeka nosi bez pravca i cilja, sve dok se ne razbiju o neku stijenu koju, navikli smo, drugi svjesno, planski i već dugo, postavljaju pred bosanskog čovjeka.

U Tuzli živi, uči, radi i na ponos svojih roditelja gradi sebe, izgrađuje svoju ličnost, unaprjeđuje znanja, a sve sa ciljem da doprinese boljem sutra u Bosni i Hercegovini. Una Suljić je mlada i ambiciozna djevojka, koja nikada nije ni pomislila da treba otići iz Bosne, jer smatra da se trudom i zalaganjem može postići sve u svojoj državi.

 “Mišljenja sam da ukoliko nešto jako želite trebate se tome posvetiti. Uprkos svim preprekama koje život nosi, svim nedaćama koje staju preda nas, ne trebamo odustati. Trebamo učiniti sve što je u našoj moći da sve te nedaće nadživimo, prevaziđemo, da ojačamo, nastavimo dalje odlučnije i spremnije da uspijemo. Da ostvarimo svoje ciljeve, da opravdamo povjerenje koje su nam, prije svih, ukazali naši roditelji koji žive za nas, bdiju nad nama i koji su nam najjače pogonsko gorivo u našim nastojanjima da budemo dobri ljudi, da budemo profesionalci, najbolji u onome što radimo”, u dahu nam govori mlada Una.

Naravno da je mladim ljudima stalno nadvijeni oblak pun informacija o odlascima iz Bosne, uteg više u njihovoj trci sa životom. Neki odlaze u potrazi za boljim a neki to bolje žele potražiti i stvoriti ovdje.“Iako su mnoge države bile opcija za nastavak mog školovanja, mislim da je naše obrazovanje i dalje na visokom nivou i da nam može pružiti sve što nam je potrebno da bi imali dovoljno znanja koje će nam biti temelj za sve s čim bi se mogli susretati  dalje u svom radu”, kaže Una Suljić.

Uskoro brani doktorsku disertaciju, a rekla nam je nekoliko podataka vezaniz za sam rad. “Pri odabiru teme kao i mentora željela sam da objedinim više ustanova u svom istraživanju i u tome sam uspjela. Podršku pri izradi doktorata sam imala od strane UKC Tuzla, UKC Sarajevo i Opće bolnice u Tešnju. Nakon tri godine doktoralnog studija završavam svoju doktorsku tezu početkom 2018. godine, kada sam odbranila radnu verziju, a sada branim konačnu verziju kao najmađi doktor nauka u Bosni i Hercegovini sa 27 godina.”

A sada, finale: Hrvatska ili Francuska

Fudbalske reprezentacije Francuske i Hrvatske sastaju se u Moskvi od 17 sati, u finalu Mundijala.

Francuska u finale ulazi kao favorit, izbacila je Argentinu (Hrvatska je pobijedila u grupi 3:0), Urugvaj (2:0) i Belgiju (1:0) u nokaut fazi, dok je Hrvatska morala preko penala – Danska i Rusija, kao i posle produžetaka da eliminiše Englesku (2:1), a sada ima najteži izazov.

Hrvati su već ispisali najveći uspjeh, izabranici Zlatka Dalića nadmašili su bronzanu generaciju iz 1998. godine, ali se još uvijek pamti tadašnji poraz u polufinalu baš od kasnijeg šampiona Francuske (2:1 uz dva gola Liliana Thurama) protiv koje nikada nije slavila u pet međusobnih duela.

“Ne zanima me statistika, ne zanima me protiv koga igramo. Ljudi, danas je finale i došli smo ovde da uživamo i damo svoj maksimum. Ovo je vrijeme koje smo zaslužili, cijeli svijet gleda Hrvatsku i većina navija za nas. Idemo u “fajt” i bacićemo se na glavu”, rekao je Dalić.

S druge strane, Francuska juri drugu titulu šampiona svijeta u drugom uzastopnom finalu, nakon što je poražena od Portugala (1:0) prije dvije godine za evropski tron.

“U finalu Evropskog prvenstva 2016. godine imali smo jedan pristup, drugačiji. Finale je uvijek jedinstveno iskustvo i ekipe imaju bolji ili drugačiji pristup. Tri riječi su dovoljne – pozitivnost, koncentracija i samopouzdanje”, rekao je selektor Didier Deschamps koji je kao igrač bio pobjednik Mundijala.

Samo jedan kapiten može da podigne trofej, sjajni francuski golman Hugo Lloris ili kandidat za najboljeg fudbalera turnira Luka Modrić?

Odgovor će biti poznat poslije utakmice koja počinje u 17 sati na moskovskom Lužnjikiju pred 80.000 gledalaca.

SRETNO KOMŠIJE-SUSJEDI! VAŠ JE ZASLUŽILI STE GA  

/cwbih/fokus.ba/

Procurio snimak koji mijenja sve: Danijel Subašić je polufinale SP-a igrao za Majke Srebrenice! RESPECT ! (VIDEO)

Igor Štimac za novo izdanje Večernjeg pressing u Moskvi je razgovarao s hrvatskim fudbalerima Dejanom Lovrenom, Marijem Mandžukićem, Danijelom Subašićem, pomoćnikom u reprezentaciji Ivicom Olićem te HNS-ovim povjerenikom za ulaznice Nikšom Martincem.

Pred duel Hrvatske sa Engleskom u polufinalu pojavila se vijest kako će Subašić utkamicu posvetiti Majkama Srebrenice, u što mnogi nisu vjerovali jer nije postojao validni dokaz za to.

Međutim, u Večernjem pressingu Subašić je potvrdio da je vijest bila istinita.

U pobuni su učestvovali oni koji su 12. marta ubili Zorana Đinđića i unakazili ovu zemlju

Čedomir Jovanović, predsednik Liberalno-demokratske partije, za Televiziju N1 Srbija govori o oslobađajućoj presudi bivšim pripadnicima Jedinice za specijalne operacije u postupku koji se vodio zbog pobune u novembru 2001. godine.

N1: Juče je Sud doneo oslobađajuću presudu pripadnicima JSO-a u postupku pobune 2001. godine, rekao je da to nije bila oružana pobuna, već protest. Kako vidite ovu presudu i kakva se poruka ovakvom presudom šalje?

Mene ne iznenađuje sama presuda. S obzirom na sam tok procesa, bilo je jasno kako će se on završiti. Prvo što želim da kažem je, zapravo, nešto što je suština problema koji nam je sada eksplodirao u lice. Istina o političkoj pozadini ubistva Zorana Đinđića nikada nije interesovala ovu državu i društvo. Tu smo postojali mi, kao pojedinci koji su održavali u životu šansu da se jednog dana dobije odgovor na to pitanje, ali to, samo po sebi, nije bilo dovoljno. Ne bih današnju vlast optužio za ovakav epilog sudskog procesa.

Sve ovo što smo slušali prethodnih nekoliko godina i to bedno sudsko obrazloženje koje je juče pročitano, u kojem su šokantne kvalifikacije poput izostanka uznemirenja javnosti, navođenje turskog primera kao primera kojim je, valjda, trebalo Zoran Đinđić da se rukovodi nakon pobune JSO-a, kao da je on Erdogan, pa do tih konstatacija o stenogramima sa Vlade kao dokazu atmosfere koja je postojala u zemlji, kao da je to bilo mesto na kojem će neko od nas reći ono što misli ili predstaviti situaciju onakvom kakva je.

Izostanak države kao, zapravo, negacija kvalifikacije oružane pobune... Koje države? Da li je to država u kojoj mi ne kontrolišemo Vojsku i zapravo smo u neproglašenom ratu s Vojskom i sa njenim službama bezbednosti? Da li je to država čiji vrhovni komandant otvoreno podržava pobunu JSO-a? Da li je to država u kojoj Žandarmerija šalje pismo podrške Jedinici za specijalne operacije, pa ga mi, u kabinetu načelnika resora Državne bezbednosti, cepamo? Da li je to država u kojoj policija otvoreno kaže da ne želi da interveniše? Da li je to država u kojoj šef skupštinskog Odbora za bezbednost piše pismo podrške? Sve parlamentarne stranke, osim nekolicine stranaka oko Demokratske stranke i Zorana Đinđića, pružaju otvorenu podršku tome što JSO radi. Da li je to ona država koja odbija da sarađuje sa Haškim tribunalom?

Laž je da su se oni pobunili zbog hapšenja braće Banović. Legija je izveo JSO onoga dana kada je svedočio za ubistvo na Ibarskoj magistrali u Palati pravde u strahu da će biti uhapšen. I zbog toga je to posebno teško delo, zato što se ne radi o sukobu unutar jednog sistema, o zloupotrebi Jedinice za specijalne operacije u navodnom hapšenju bezopasnih lica koja su se nalazila na poternicama Haškog tribunala, nego o kriminalizaciji čitavih državnih struktura, što je na kraju i dovelo do 12. marta 2003. godine.

O kojim dokazima govori predsednik sudskog veća? Što nije saslušao Koštunicu? Šta su to „naknadna sećanja“? Što nisu proverili sve ono što smo tada rekli? U tom sudskom procesu se sudilo nama, a ne njima. Završne reči su bile otvorene pretnje nama, našim porodicama. I ono što je posebno važno – poruka ovom društvu da se ne usudi da pomisli da je moguće Srbiju promeniti i navođenje nas kao živih primera onoga što će se desiti svakome ko poželi ili ima hrabrosti da krene nekim drugim putem.

Mi smo tu čuli, u Legijinom svedočenju, da je „on bio pripadnik MUP-a i kakve je on veze imao tamo sa nekim petorazrednim kriminalcima poput Dušana Spasojevića i Lukovića“. O čemu je govorio Zvezdan Jovanović na tom suđenju? Njihova svedočenja su predstavljena kao da se obraćaju apostoli pravde u ovom društvu, bez ijednog potpitanja.

Šta su radili advokati? Ko su advokati u ovom sudskom procesu? Iz kojih krugova oni dolaze? I kakve poruke se šalju? Šta mislite, kako danas razmišlja sudija u sudskom veću imajući, recimo, pred sobom primere Marka Kljajevića, čiji je brat, posle dvadesetogodišnje agonije, u istom danu kad je izrečena ta presuda, oslobođen na Apelacionom sudu, a uhapšen je zato što je bio brat predsednika sudskog veća koje je sudilo ubicama Zorana Đinđića? Kako je prošla predsednica veća Nata Mesarović? Podnela je zahtev za prijem u Advokatsku komoru pošto je istupila sa mesta predsednice Kasacionog suda. I ko ju je odbio? Legijini i Zvezdanovi advokati, advokati ubica Zemunskog klana koji sede u upravom odboru Advokatske komore Beograda.

Neće Srbija dobiti svoj mir tako što će tročlano sudsko veće, sedamnaest godina nakon pobune JSO-a, nešto tu reći. Sam po sebi, taj proces je morao da bude pokrenut mnogo ranije, odmah posle pobune. Zašto nije bio pokrenut? Zato što smo bili sami. Sa kojim sudijama? Onim što su odbili da sprovedu vladinu odluku i isporuče Slobodana Miloševića Haškom tribunalu? Onim sudijama što su, nakon „Limesa“, pustili Bagzija iz pritvora? To sudsko obrazloženje juče doživljavam kao ono obrazloženje nakon puštanja Bagzija iz pritvora i rečenicu u kojoj kažu da ga „puštaju zato što je trgovački putnik pa mora da izdržava porodicu“. Setite se da su tada atentat kod „Limesa“ proglasili za napad na srpsko pravosuđe i komentarisali sve to kao neku sačekušu koju smo mi napravali njima. Srbija neće naći svoj mir tako.

A ovaj sudski proces nije bio potreban Zoranu Đinđiću. To što ga je pokrenulo privatno lice... To privatno lice je majka Zorana Đinđića. I nije bilo jedno, nego dva – njegova sestra. Godine 2011. taj proces je otvoren na sraman način. I ne da bi se kompromitovao Koštunica. Ko je on tada? Isto što i danas – niko i ništa, prošlost. Bilo je važno samo da se on ne pojavi na tom sudu. Onog trenutka kada sam video da nemaju hrabrosti da ga pozovu za svedoka, meni je bilo jasno kako će se to završiti.

I jedini problem ovog sudskog procesa je bio samo zebnja i strah da će neko od onih koji sede na optuženičkoj klupi „pući“ i početi da priča i govori istinu. Neki od njih jesu na kraju doživeli to ili su poludeli, pa su izuzeti iz sudskog procesa, kao komandant JSO-a Maričić. Zbog čega je poludeo? Zato što ne može da živi sa tim zlom koje je na njegovim rukama.

Ali, u redu, tu smo, da vidimo šta će Tužilaštvo preduzeti. To odavno nije problem samo Tužilaštva. Za ono što se danas dešava odgovorni su svi oni koji su bili na vlasti od, praktično, 2003. godine do pokretanja samog sudskog postupka.

I koga danas to uopšte interesuje? Ko je komentarisao sudsku presudu? Ko je sedeo u sudnici? Interesuje Šešelja i interesuje mene. Da ne interesuje možda Lutovca? Đilasa? Vuka Jeremića? Da ne interesuje naprednjake? Dačića? Što ih, više ili manje, žulja? Ali je problem ono što vidim i što čujem u susretu sa ljudima, kad mi kažu: da li je moguće da nam neko u lice saopšti kako javnost nije bila uznemirena? Bila bi možda mnogo više uznemirena da smo se mi ponašali onako kako nam sada sudsko veće sugeriše, da Zoran (Đinđić) proglasi vanredno stanje. Sa čim da proglasi vanredno stanje? Izašao je iz kabineta Sretena Lukića kada mu je Sreten Lukić rekao da nema nikoga osim njega ko je u stanju da stane pred JSO. Ta jedna rečenica je dovoljan odgovor na svako drugo pitanje. Sramota je to što se desilo. Bar da su ćutali.

N1: Sud je to naveo kao jedan od osnovnih razloga, kaže – nije bilo reakcije države. U stvari, nije bilo ko da reaguje?

Ne, nije bilo države. Koje države? U kom trenutku se to dešava? Da li je to novembar 2001. godine? Ko vodi vojsku? Da li vojsku vodi Pavković? Ko vodi Vojnu službu bezbednosti? Da li je vodi Aca Tomić? Ko je vrhovni komandant? Koštunica. Koje države? Od njih da tražimo pomoć? Oni su u tome učestvovali, oni su ih podržali u tome.

Kako se ponaša odgovoran čovek? I Vi imate svoje probleme, i ja imam svoje probleme. Zoran Đinđić, kao predsednik Vlade, ima svoje probleme. Rešavaj svoje probleme, nemoj druge njima da opterećuješ. Rekao sam im na svedočenju zašto je to Zoran Đinđić rekao. Da li ste čuli nekad nekog državnika i lidera da kaže: ne mogu, slab sam, pomozite mi, spasite me? Kad gledate sad ove utakmice po Rusiji, da li čujete nekog trenera da kaže: imam kilavog igrača? Ili da se neko tako ponaša? Ne. Kakva bismo mi bili vlast da izađemo i kažemo: znate šta, ljudi, mi smo kao i vi, goli i bosi? To je bilo očigledno iz onog što se dešava.

Šta ću ja u Kuli sa trideset godina? Neka odgovori na to pitanje – što nije bio tamo? Pavković. Što on nije bio neki potpredsednik Vlade? Što nije bio predsednik države? Ako je već mogao da ih prima na raportima, mogao je tamo da ode. Što nisu bili njegovi savetnici koji su sastajali sa njima, pre i posle toga, i tada ih podržavali?

Samo jedna stvar tu ne može da bude sporna. Ako zlo ne sasečete, ono će vam se vratiti u još gorem izdanju u lice.

N1: Bili ste u Kuli sa Zoranom Đinđićem. Da li je to bila oružana pobuna ili protest?

Znate šta je protest? To sam rekao i sudskom veću. Protest je kada im vi kažete nešto da urade, a oni odbiju to da urade. Protest je kad ne izađu na smotru. Protest je kad dođe predsednik Vlade, a oni neće da ga prime, kažu: ne radimo danas, u protestu smo. Kad vam gurne neko pušku u rebra, to nije protest. Kad neko istera vojsku – oni nisu bili policija, oni su bili vojska – teško naoružanu, u centar grada, kad vam preti zauzimanjem televizije, aerodroma, rušenjem mostova... šta treba da čekamo, da se to desi da bi onda nekome bilo jasno? To smo dobili 12. marta. Nije bilo dovoljno ništa od onog što smo pre toga gledali dve godine. Kad smo dobili čoveka u kovčegu, onda su nam se „otvorile oči“. Pa onda postaviš pitanje: kako i što nisu radile kamere? Pa cela Srbija je gledala to dve godine svojim očima, nisu bile potrebne kamere.

Bosanska priča / Kako smo otjerali Zlatka Dalića, jednog od najboljih trenera na svijetu

Ispričane su cijele legende o tome kako i zašto Zlatan Ibrahimović, jedan od najboljihnapadača u historiji svjetskog nogometa nikada nije zaigrao u dresu reprezentacije Bosne i Hercegovine, iako je zajedno sa ocem Šefikom kucao na vrata Nogometnog saveza Bosne i Hercegovine.

Piše: Faruk Vele

Legenda kaže da ga je otac Šefik uporno pokušavao Zlatana „ugurati“ u najbolju selekciju zemlje njegovih korijena, ali da mu je poručeno:

"Imamo mi takvih koliko hoćeš".

Ispraćen s uvredama

Da, zaista, postoji nešto prokleto u ljudima ove zemlje pa su gotovo uvijek tjerali svoje najbolje ljude, a oni negdje daleko svojim znanjem i trudom stvarali čuda.

Mogli bismo se sada prisjećati velikana od Meše Selimovića, Ive Andrića (Nobelovac, napiše li se šta?) preko profesora Esada Ćimića, do znanih ili manje znanih sportaša, glumaca, književnika... koje smo  ispraćali u grob ili daleko od doma.

Takva bi negdje mogla biti priča i o Zlatku Daliću, rođenom Livnjaku, svojevremeno igraču FK Velež i  trenutno jednom od najboljih trenera svijeta koji je već ispisao novu nogometnu historiju susjedne Hrvatske, a pred velikom je šansom da od predstojećeg vikenda bude i prvak svijeta!

Iako bi se, naravno, moglo dugo i naširoko pisati i o tome kako i zašto najboljinogometaši, rukometaši, košarkaši, teniseri... rođeni u BiH nikada nisu nastupali za ovu već za susjedne i druge evropske zemlje, za Dalića se zna – ispraćen je s uvredama!

Naime, kada se prije tačno deset godina birao se novi selektor, nasljednik legendarnog Mehe Kodre, među potencijalnim kandidatima stidljivo je najavljen i Zlatko Dalić. Kandidati su, kako su tada pisali mediji, sve velika imena: Mehmed Baždarević, Faruk Hadžibegić, Aleksandar Ristić, Branko Oblak, Ivica i Amar Osim, Denijal Pirić, Ibrahim Zukanović i nekoliko "stranaca" čija imena u NSBiH tada nisu željeli saopćiti javnosti.

"Ko je Dalić? Onaj iz Rijeke. Ko je njega predložio? Ne može Dominković baratiti sa njegovim imenom, ako smo se dogovorili da kandidate predlažu Bošnjaci. U Banjoj Luci smo se dogovorili da selektor ne mora biti Bošnjak, ali da bismo ga mi trebali predložiti. Naravno, mogu i ostali članovi IO, ali to mora biti veliki trenersko ime. U svakom slučaju Dalić to nije", pjenio je 10. jula 2008. godine tadašnji, a i današnji član Izvršnog odbora NSBiH, Muhidin Raščić, predsjednik Nogometnog saveza Bosansko-podrinjskog kantona kojeg u fudbalskim krugovima skoro javno nazivaju „grobar bh. fudbala“.

Na kraju je, legenda kaže, najviše zahvaljujući Hamdiji Abdiću Tigru, doveden „trener svih trenera“ Miroslav Ćiro Blažević. On će stvoriti generaciju koja je odvela BiH na Svjetsko prvenstvo u Brazil.

Blažević je, zanimljivo, imao ideju da u svoj tim dovede Dalića, ali i to je spriječeno. Vjerovatno zbog tadašnjih dešavanja u Nogometnom savezu BiH i animoziteta prema kontroverznom predsjedniku NSBiH i „velikom navijaču Hrvatske“ Ilji Dominković, kola su se opet slomila na Daliću.

ZAŠTO DANAS CIJELA EX-YU TREBA DA BUDE UZ HRVATSKU..

U ime svih onih divnih prošlih dana, kojih je bilo
U ime budućnosti, ako ne zajedničke onda dobrosusedske
U ime svih mešovitih brakova i dece
U ime svih ljubavi koje su se dešavale na predivnom hrvatskom primorju
U ime dobre energije koja se zajedništvom najbolje stvara

I zašto još

Zato što ti momci stvarno igraju dobro
Zato što imaju karakter, talenat i petlju
Zato što se retko dešava da “mala” zemlja bude ispred “velikih”
Zato što smo, nekako, svi mi naši
I ko je putovao ili živeo u inostranstvu zna – zemljak ti je onaj ko razume tvoj jezik
I kome, na “našem”, možeš da kažeš šta te raduje ili boli

Zašto još

Kao podrška starom drugu sa kojim smo nekada bili najbliži a onda raskinuli

Samo što nije kraj sveta, život ide dalje
Ako nešto treba da nas okuplja, to su pobede, uspesi

I pokušaj da se u svemu traži i pronađe ono dobro
Ovoga puta je to sport
Sutra će biti umetnost, nauka, turizam

Svejedno šta je
Važno je da smo svi zajedno, jedni uz druge, jedni za druge
Da se prepoznajemo i pamtimo po dobru a ne po zlu
Da nam srce zavibrira kada se nešto lepo desi i kada osetimo da smo zajedno

Zato sutra treba da stane uz Hrvatsku
I Makedonija, i Bosna i Hercegovina, i Crna Gora, i Slovenija, i Srbija
I sve naše dijaspore, sa svih strana sveta
Kao za starog prijatelja i druga
Kome se posrećilo da se bori da bude najbolji na svetu

I treba da bude, zaslužio je

I treba ga podržati, iskreno, od srca
I radovati se njegovom uspehu
Isto kao što će i on, sutra, nekim našim pobedama

Treba navijati sutra za Hrvatsku iz 1000 razloga
Da ne nabrajam
Svako ima svoje i dobro je da ih ima

A ja ću vam navesti vlastite

Poslednjih šest letovanja sam proveo tamo
Imam prijatelje
Imao devojku
Možda najlepše nastupe i aplauze koje čovek i može da zamisli

To je za mene Hrvatska
Prijateljska zemlja, narod

I želim da ih gledam u tom svetlu

Zato ću sutra biti svim srcem uz njih
Kao što su i oni bili toliko puta uz mene

Treba navijati sutra za Hrvatsku iz 1000 razloga
Da ne nabrajam
I zbog Istre, Pule, Zadra, Splita, Varaždina, Šibenika, Osijeka, Rijeke, Zagreba
Ko je bio tamo
Zna o čemu pričam
I video je i doživeo mnogo šta

Ja jesam
Bilo me je na svim tim ulicama, trgovima, parkovima, sa svim tim ljudima
I nosim mnogo lepih uspomena

Želim i deci koja dolaze sa ovih prostora to isto
Da prvo upoznaju, dožive, onda im neprijateljstvo neće pasti na pamet

Treba navijati sutra
I zbog Olivera Dragojevića koga svi s ljubavlju slušamo i koji nas dugo nije posetio
I zbog Darka Rundeka, Arsena Dedića, Tina Ujevića, Džonija Štulića
I zbog “Prljavog kazališta”, “Parnog valjka”, “Haustora”, “Azre”
I zbog Josipe Lisac, Massima Savića, Miše Kovača, Ibrice Jusića
I zbog Radeta Šerbedžije, Mustafe Nadarevića, Fabijana Šovagovića
I zbog Karle, Ines, Selme, Tihane, i zbog Bruna, Daria, Šime, Slavena
I mnogih mnogih drugih

Koji su počeli tamo a ima ih svuda
I koji nisu pitali ko je odakle nego su davali pesmu i srce svima, za sve

Tako će biti i sutra

Ne navija se za politiku i ideologiju
Već za prijatelje, braću, sestre, rođake, drugove
Kojima želimo puno sreće i radosti
I da pamtimo i pominjeno jedni druge po dobru

Nije to pobeda samo Hrvatske reprezentacije
Već svih nas koji smo u njihovim pobedama doživeli radost
Ne samo u ime prošlih dana, kada smo verovali da možemo zajedno
Već i u ime budućnosti, koja će nam biti mnogo bolja ako mi zajedno
Jedni prema drugima
Budemo bolji


/cwbih/stefansimić/

NIKO VIŠE NEĆE RADITI ZA 500 MARAKA

Došlo je vrijeme da se u Bosni i Hercegovini ne može naći radnik, iako, kako kaže zvanična statistika, imamo 475.000 nezaposlenih. Desilo se to, npr., “Preventu” u Visokom. Raspisali su oglas za prijem 400 radnika za rad u proizvodnji, a zaposlili su samo dva radnika.

“U Visokom, od 4.000 evidentiranih na Zavodu za zapošljavanje, kolegice iz našeg HR-a (Ljudski resursi) pozivale su 1.200 nezaposlenih, od kojih se samo stotinjak javilo na telefonski poziv, 40 je prošlo kroz obuku, a samo je njih dvoje potpisalo ugovor o radu. Nama nedostaje još 398 radnika. Mi smo u Visokom, Brezi, Ilijašu, Kaknju, te u Zavidovićima i drugim okolnim općinama obišli srednje škole, razgovarali s direktorima kako bi učenike završnih razreda (u maju prošle godine) mogli zaposliti kod nas”, kazao je nedavno Kenan Nalbantić, član Uprave “Prevent BH”.

Dodao je da je kompanija otišla toliko daleko da je za potrebe pokretanja proizvodnje u Travniku i Bugojnu organizirala sastanak sa sekretarima mjesnih zajednica, koji su onda išli od kuće do kuće i animirali potencijalne radnike. Sličan problem imala je i jedna firma iz Gornjeg Vakufa, koja je tražila 40 radnika, a za posao je konkuriralo mnogo manje od 40.

OPSTANAK ZAVISI OD RADNIKA

Kako je to moguće? Ako pogledate komentare na ovakve vijesti na lokalnim portalima, stvari postaju jasnije. Niko više neće da radi za plaće 400-500 maraka, niko neće da radi prekovremeno ako se to ne plaća i niko neće da radi noćne smjene ako to nije adekvatno plaćeno. Jednostavno, ljudi traže dobre uvjete za rad i tada prihvataju posao. Činjenica je da nije lahko prehraniti porodicu, pa su ljudi često prinuđeni da prihvataju i takve poslove, ali pošto su se pojavile i nove prilike u vidu odlaska u inostranstvo na tri mjeseca, mnogi se odlučuju na tu varijantu jer tako više zarade.

Makarska: Navijač slavio pobjedu Hrvatske i sjetio se Srebrenice

rolazak Hrvatske u finale proizveo je eksploziju oduševljenja širom regiona, navijači su na ulicama bili do jutarnjih sati.

Fotografija navijača Hrvatske reprezentacije iz Makarske, koja se pojavila na društvenim mrežama oduševila je mnoge.

Naime, ovaj čovjek je na leđima svog dresa napisao poruku "Don't forget Srebrenica" i tako izazvao oduševljenje i poštovanje mnogih.

/cwbih/radiosarajevoba/

Zanimljivosti Danijel Senkić: “Zašto volim Bosnu, a navijam za susjede?”

U sinoćnjoj utakmici protiv Engleske, reprezentacija Hrvatske se plasirala u polufinale Svjetskog prvenstva u Rusiji, gdje će snage odmjeriti protiv Francuske. Vatreni su sinoć, u napetoj ništa manje dobroj utakmici, savladali Engleze sa 2:1.

Širom BiH slavila se pobjeda komšija. U Tuzli su kafići bili puni podrške za Modrića i ekipu. I to je najmanje što možemo uraditi za svoje komšije… radovati se njihovom uspjehu. Međutim, neki su otišli korak dalje. S tim u vezi, Facebook korisnik Danijel Senkić je na svom profilu objavio status upućen onima koji, prema njegovim riječima, nisu svjesni svog nacionalnog identiteta.

Status gosp. Senkića prenosimo u cijelosti:

“Zovem se Danijel Senkić. Plod sam tzv. mješovitog braka (mada ovaj termin ne priznajem, jer mješoviti brak može biti samo kada se ukrste dvije različite vrste). Otac Ivica – Dalmatinac rođen u Đakovu. Sasvim slučajno, dida Jure je bio nosilac partizanske spomenice, pa ga je Tito nagradio kućom u Slavoniji. Inače, svi moji sa ćaćine strane su iz Biograda na moru.

Majka Ljiljana, rođena Drajić. Iz Bogatića. Srbija. Našli se slučajno na privremenom radu u Njemačkoj.

Majkin otac davne 1949. godine doselio u Tuzlu. Tu napravio kuću, a ja u toj kući počeo živjeti od sedmog mjeseca svog života. Opet, sasvim slučajno, ja rođen u Njemačkoj.

U Tuzli stekao prijatelje, komšije, braću, sestre, školu, rat, mir, patnju… Ali sve ovo nabrojano sa njima – mojim prijateljima. Jel’ treba imena da im nabrajam?? Ne treba, Tuzla je ovo!

Uz činenjicu da sam pola Hrvat a pola Srbin, možda sam jedan od rijetkih koji se tako nikada nije osjećao. Prohodao, progovorio, napisao prvo slovo, doživio prvu radost i prvu žalost u Tuzli. Šta sam ja??
Bosanac sve vam jebem!

Pored mene živi Zoran. On me ubjeđuje da je Srbin. Majka mu iz Ugljevika. Otac iz Potpeći kod Srebrenika. Sa druge strane živi Željko. Tvrdi da je Hrvat. Otac mu iz Hrgova kod Gradačca. Majka iz Lipnice.

Ja sjeban… ne zbog toga što je jedan Srbin a drugi Hrvat, nego zbog toga što su oni stvarno ubjeđeni da su to.
Veći Hrvat i veći Srbin od mene… al’ nejse.

Večeras sam bio ponosan na reprezentaciju Hrvatske. Ali… za razliku od Željka, tu pobjedu sam doživio kao pobjedu susjeda/komšija. Željko baca petarde i uzvikuje – POBJEDILI SMO!! Ko??? Ja, kojeg je sklepao Dalmatinac ne mogu ubjediti Željka iz Hrgova da nisu pobijedili njegovi, nego susjedi. Moji konju, ako ćemo gledati ispravno! Ali i za mene susjedi jer me nije othranila, školovala, odgajala i ninala Hrvatska konju vatrogasni!!

I sada, pod punom moralnom i materijalnom odgovornošću tvrdim – braćo Hrvati (kada kažem „Hrvati“ mislim na građane Hrvatske, u Bosni žive Katolici), u tolikoj želji da budete nešto što niste, postajete smiješni. Smiješni, žalosni ali i opasni… jer vaša želja za nemogućim prerasta u ekstremizam – ustašluk!

Zato, ja – Danijel Senkić – nabijem na k**** sve vas nabijeđene Hrvate, Srbe i Turke. Sve vas koji ste večeras iz Tuzle, Širokog, Mostara… na svojim fb statusima pisali „pobjedili smo!!“

Kupite prnje bagro nacistička i idite MOJIM Hrvatima u Hrvatsku koji će vam na vrlo jasan način odrediti klupu u kojoj ćete sjediti – Bosansku klupu hajvani jedni!

A za Hrvatsku navijam i uvijek ću. Za pozitivnu Hrvatsku! Za pozitivnu Srbiju!! A za svoju BOSNU ginem bagro neidentifikovana!

I zato volim svoje: Kemija Hodžić jer je dijete Srebrenice a normalna. Zove me BRATOM a “moji” joj ubili oca! Rame mi je za plakanje! Rame sam joj za plakanje! Ibrulj Lejla Sarajka moja. Zamislite, voli Srbina iz Beograda. Čekam svadbu!! Srđan Dimitrijević Beograđanin moj! Brat moj kojeg čekam već dugo da se napijemo (a to ću sa njim nasamo raskrstiti)… Ante Pereza… a Purgera majko mila. Znači, nema boljeg govornika od njega – kada popije jedno 10 piva! Neim Husic… moj saborac u naplaćivanju dugova od dušmana. Ali MOJ normalni Tuzlak i Bosanac! Predrag Aleksendrić – veličina mladenovačka! Čovjek, Srbin, kosmopolit, kakvog se samo može poželiti! Nordin Nane – moj istetovirani brat koji pravi najbolju kafu u Tuzli! Ned’o Bog da profulam dan kod njega – policiju zove! Edin Mujabasic – najbolji konobar u Tuzli.. ma jebeš to “konobar”. Brat moj kojeg najviše volim da nerviram. Mirnes Ajanović – eh njega sam ostavio za kraj… predsjednik, drug, brat, prijatelj, jaran… neko za koga ja ginem ako treba. Čovjek sa kojim rame uz rame radim nemoguće! Čovjek koji voli sve vas nabrojane, ali i one koje nisam stigao nabrojati a koji su dio moga bosanskoga života! A vi znate koji ste i sve vas volim!”

/cwbih/freshpress.info/