OVO JE VIŠNJA, UBILA JE 37 BOŠNJAKA: Rođena je sestra poznatog Dodikovog tajkuna, znate li gdje se sada nalazi?

Interpol je raspisao tjeralicu za Višnjom Aćimović, optuženom za zločin protiv civilnog stanovništva počinjen u Vlasenici.

Sud BiH je u februaru 2017. godine potvrdio optužnicu protiv Višnje Aćimović zbog optužbe da je zajedno s više naoružanih pripadnika Vojske Republike Srpske (VRS) učestvovala u ubistvima 37 muškaraca bošnjačke nacionalnosti počinjenim početkom juna 1992. na lokalitetu Mračni dol, u neposrednoj blizini logora Sušica.

Kako stoji u optužnici, muškarci su na to mjesto dovezeni autobusom iz zatvora koji se nalazio iza zgrade Suda u Vlasenici.

Prema Tužilaštvu BiH, Aćimović je iz vatrenog oružja strijeljala muškarce koji su bili svega nekoliko metara udaljeni od autobusa.

Tijela su pronađena i ekshumirana 2000. na istom mjestu gdje su žrtve strijeljane. 

Aćimović je državljanka Bosne i Hercegovine i Srbije, gdje je i nastanjena, a sestra je aktualnog načelnika Općine Vlasenica i bivšeg zastupnika Saveza nezavisnih socijaldemokrata u Narodnoj skupštini bh. entiteta Republike Srpske Miroslava Miće Kraljevića.

Kraljević je bio zapovjednik tzv. Specijalne policijske jedinice, čiji su pripadnici silovali, pljačkali, ubijali i zatvarali vlaseničke Bošnjake.

Iako je prošlo četvrt stoljeća i iako je njegovo ime često spominjano na haškim i suđenjima pred Sudom Bosne i Hercegovine, Kraljević nije odgovarao za ono što je činio u ljeto 1992. godine.

/cwbih/slobodnabosna/

DOBRODOŠLI U BiH U ratu je Fikret sedam puta ranjavan: Završio u zatvoru zbog drva, porodica ostala sa 50 KM

Objašnjava da je Fikret bio osuđen na takozvanu komunalnu kaznu, odnosno da odradi vrijeme koje bi trebao provesti u zatvoru, a onda mu se desila nesreća

Pratitelje društvenih mreža u utorak je uznemirila fotografija Fikreta Dedića iz sela Čava, općina Bužim, na kojoj se oprašta od svoje kćerke Anile prije nego je otišao na izdržavanje šestomjesečne kazne zatvora.

Razlog odlaska u zatvor – počinjeno krivično djelo šumska krađa. Priča Fikreta Dedića jedna je od hiljade sličnih priča ratnih veterana u BiH koji su vlastima valjali samo dok su bili u stanju nositi pušku i boriti se. U vremenu poraća i pljačkaške tranzicije ostali su prepušteni sami sebe da se bore za golu egzistenciju, kako znaju i umiju, piše Inforadar.

„Nije moj Fikret išao ni u kakvu šumsku krađu za sebe. Prošle godine pozvali su ga na nadnicu Safet Dizdarević, Safet Salkić, Mirsad Kovačević i Zuhdija Dedić da im pomogne u sječi šume. I za to mu platili 20 maraka. I na tome bi sve stalo, nije on znao da je šuma državna, niti je i jednu granu kući donio. Ali ova četvorica su ponovo išla u sječu, a kad su uhvaćeni svu su krivicu na njega prebacili i jedino je on bio osuđen“, priča nam njegova supruga Ramiza.

Prema njenim riječima, zlo i nesreća za obične ljude nikada ne dolaze same. Objašnjava da je Fikret bio osuđen na takozvanu komunalnu kaznu, odnosno da odradi vrijeme koje bi trebao provesti u zatvoru, a onda mu se desila nesreća.

„Bila je zima, poledilo, pošao je na taj komunalni rad, pao je, polomio kuk i nogu na dva mjesta. Mjesecima je ležao u bolnici, imao više operacija, ugradili su mu nekakve šarafe da se na noge može dići i sve je to javljeno sudu. I bio je on spreman kada se oporavio odraditi svoju kaznu, ali mu je na sudu rečeno da više nije sposoban za rad i da mora u zatvor“, kroz suze govori Ramiza.

Potresan rastanak sa kćerkom: Otac ide u zatvor zbog sječe tri metra drva za ogrijev

Na pitanje kako žive iz nje se otme prvo uzdah. Težak kao planina. Kaže da je Fikret bio borac Armije BiH, da je tokom rata sedam puta ranjen. Zauzvrat, a to je sve što je od vlasti Federacije BiH dobio, je 50 KM mjesečne invalidnine. I to su im jedini prihodi. Ramiza je takođe nezaposlena, imaju četvoro djece koja pohađaju osnovnu školu.

„I kako god da mu je teško voli moj muž i raditi i zaraditi. I ne boji se nikakvog posla. Prije rata radio je u šumariji, ali sada više nije imao stalni posao. Borimo se kako znamo i umijemo. I ja radim sve što stignem, da nekako spremim nešto za zimnicu, da djeci pružimo ono najosnovnije“, dodaje Ramiza.

Za porodicu Dedić vlast ne mari. Ni toliko da im osigura makar dječiji doplatak. Pitamo Ramizu kako će sada dok je Fikret u zatvoru da se nosi sa svim nedačama. Kaže „daće Bog, nekako ćemo i ovo izgurati“. Pa zašuti.

I dok sistem ažurno zakone provodi nad najranjivijim skupinama društva, pomoć na sreću stiže od ljudi koji još nisu oguglali na tuđe nedaće.

„Cijeli dan me zovu ljudi za koje nikada nisam čula. Pitaju kako mogu pomoći, poslati novac, hranu, može li se šta učiniti da Fikret ne ostane u zatvoru. I hvala svakom ko se javi. Meni i djeci pomoć je i svaka lijepa riječ koja nam se kaže“, tiho dodaje.

I kao da dan kada im je otac otišao u zatvor nije bio dovoljno traumatičan, škola koju pohađaju u Čavi se zapalila. A to znači, dodaje Ramiza, da će djeca na nastavu morati u Bužim. Kako – ni sama ne zna.

Fikret je 1973. godište, ona je godinu mlađa. Ljudi koji kada su se vjenčali, dobili djecu, znali da život nije lagan. Ali i bili i jesu se spremni boriti, a ne moliti za pomoć. Ali dođe se nekada do zida i onda je u normalnoj državi za očekivati da njene institucije pruže pomoć. Samo što pomoć izostane, a taj nemar najbolje oslikava citat iz Nemira Ive Andrića: Kako su slabe ljudske ruke i kako čvrsto može da spava Bog.

A taj bog je vlast. Moćnici, od onih opštinskih, kantonalnih, entitetskih, državnih. Koji su ne samo gluhi nego i slijepi za sve osim za sebe i svoje benefite. Kojima su usta puna brige za „svoj narod“, od kojeg istog trena kada prođu izbori okrenu glavu, pa ih se sjete ponovo za četiri godine.

Za njih sve Fikret Dedić jučer je odslužio svoj prvi dan zatvorske kazne.

/cwbih/bhdijasporanet/

Bjelogrlić o Jugoslaviji: To je greška na koju sam ponosan, svi smo mi isti narod (VIDEO)

Mnogi ga smatraju srpskim Robertom Redfordom, važi za jednog od najkvalitetnijih i najboljih glumaca jugoslovenske i srpske kinematografije.

Dragan Bjelogrlić je glumac, producent, scenarista i reditelj, ali i osoba koja nema dlake na jeziku i otvoreno priča o politici, uvjerenjima, drugim društvenim temama.

Bjelogrlić je ovosedmični gost “Ognjene zemlje” i tokom razgovora govorio je o Jugoslaviji, samoj ideji i šta je ona donijela na Balkanu.

“Historija je pokazala da je to vjerovatno bila jedna od najvećih grešaka srpskog naroda, ali ja sam ponosan na to. Osjećam da su u ovom narodu postojali ljudi koji su vidjeli dalje. Koji su znali da smo svi mi ovdje toliko mali da nikad ne možemo odigrati neku bitnu ulogu u svjetskim okvirima i da možemo jedino ako napravimo tu Jugoslaviju jer mi smo svi isti narod…”, rekao je Bjelogrlić.

Ostatak odgovora pogledajte u videu, a cijeli intervju sa Draganom Bjelogrlićemmožete pogledati u nedjelju u 20 sati. 

/cwbih/tv1/

Boris iz Kaknja koji je odselio u Njemačku: Poslije 3 sata shvatiš zašto si otišao

Odlazak u inostranstvo radi boljeg života tužna je istina za dobar dio stanovnika Balkana, koji svakodnevno prelaze granice evropskih zemalja u potrazi za boljim sutra.

Dok neki idu da bi se vratili, neki opet u tom svijetu vide sve razloge zašto su odlučili da napuste svoju rodnu zemlju.

Boris Franjić, momak iz Kaknja, prije četiri godine je riješio da se preseli u Štutgart, a u svom statusu na Facebooku, koji je napisao poslije godinu dana provedenih u Njemačkoj, naveo je zbog čega misli da je učinio pravi korak u životu.

Status je ponovo postao viralan, a Srpskainfo ga je još jednom objavila u cjelosti.

"Danas je tačno godinu dana kako sam se preselio u Štutgart. Prekratko je to vremena da bi se napravilo bilo šta veliko, a ipak sasvim dovoljno vrijeme da se ucrta trasa za sigurnu i bezbrižnu budućnost. Sjećam se dobro te večeri prije odlaska. Prijatelji, oni najbolji, polako se okupljaju kod mene u kafiću. Niko ne fali, a nema niko ni viška, samo jedan nije bio tu, on živi u Sarajevu pa sam otišao do njega dan prije da mu javim da idem.

Onako nepozvani dolaze sami od sebe, znaju dobro gdje će me pronaći. Došli da me isprate. A ja? Ja sam se osjećao kao da me ispraćaju na posljednji počinak, a ne u Njemačku. Oni su nešto pričali cijelu noć, čisto da se nešto priča, i da mene malo zabave. Ja sam uglavnom ćutao znajući da ću rano ujutro u auto staviti 30 godina svog života, školovanja, fakulteta, rada, uspomena, truda, odricanja, 30 godina prijateljstava i tek pokoji odjevni predmet i krenuti sve ispočetka. Valjalo je tu noć preživjeti, kao i svaki onaj prijateljski zagrljaj i jak stisak, kao da te grle posljednji put i ne bi te pustili do ujutro…

Pa onda na red dođu roditelji, majčine suze i otac koji se kobajagi dobro drži. E kad tu noć preživiš, dva puta trepneš, pogledaš na kalendar kad ono 20. septembar 2017. godine, shvatiš da je prošlo godinu dana kako živiš u Njemačkoj. E to je Njemačka. Mjesto gdje vrijeme brzo leti. I sve možeš napraviti, raditi i zaraditi, samo ne možeš kupiti vrijeme. Kad malo mućneš glavom i analiziraš zašto je to tako, shvatiš da ti je ovdje ponuđeno toliko mogućnosti da ti treba bar devet života kako bi petinu od njih iskoristio. Nije do vremena, nego je do mogućnosti.

U Bosni ih uglavnom nemaš, a i kad ti se ukaže prilika strahuješ ko će ti to sve pokvariti. Njemačka je zemlja bez straha i to je najveće bogatstvo koje nama Bosancima neko može ponuditi. Nemaš straha hoćeš li pronaći posao, a kamo li straha da li ćeš ga izgubiti. S vremenom kako napreduješ s jezikom samo ti se otvaraju nove mogućnosti i bolji poslovi. Nemaš straha da osnuješ porodicu.

Jer dvoje u kući sa minimalnim platama može da plati stan i režije, hrane u izobilju, lijepo i novo neko prosječno auto, putovanje leti tri sedmice na Majorku, zimi na dvije sedmice na Alpe, te da se svaki vikend negdje izvedeš, neko jezero, roštilj uz prijatelje, park, zoološki vrt, ili večera u restoranu. Reklo bi se da se živi kao nekad u Jugoslaviji.

Oni što sam ih ja upoznao jako su susretljivi i ljubazni, spremni su pomoći, drže do porodice, i nisu cicije u kafani. Postoje i oni neki drugi Nijemci, da budem iskren o njima sam samo čuo, al ih kao takve nisam upoznao. E ko ima smisla za privatni biznis i hoće da se bavi time, to je već druga priča. Kažu da šira regija ovog grada obuhvata negde oko 3,5 miliona stanovnika koji većinom rade u “mercedesu”, “poršeu” i “bošu” ili nekoj manjoj firmi koja se opet naslanja na ova tri giganta.

Veliko tržište, mnogo novca u opticaju, naplata brza, kompenzacije skoro da i nema. Potrebno je malo sluha za biznis, lijepa ideja, određena količnina početnog kapitala i mogu se čuda napraviti. I sve je to ok, al' onda na red dođe ljubav prema zavičaju. Sve te nešto dole opet vuče.

Iako si stekao već ovde puno poznanstava, poneko prijateljstvo, fale ti prijatelji s kojima si odrastao, gimnaziju ili fakultet završio, prijatelji s kojima si radio. Kreneš u Bosnu, onako već u Sloveniji srce ti jako lupa dok vrtiš one radio stanice i slušaš emisije koje prilično razumiješ.

Kad već dođeš u Bosnu poslije tri sata shvatiš zašto si otišao u Njemačku.

Shvatiš da ti ne nedostaje Bosna kao sistem, nego Bosna u smislu tvojih prijatelja. I najradije bi ih sve natrpao u jedan veliki autobus i doveo sebi. I kad bih to uradio… pitanje koliko bi mi Bosna nedostajala.

Usput, to i pokušavam. Pokušavam ih nagovoriti da dođu kod mene živjeti, da se presele. Nisu zaslužili da žive u neizvjesnosti, da im neko vrijeđa inteligenciju. Nisu zaslužili da ih neko dijeli, jer nisu tako odgojeni. Njemačka je država za njih, država u kojoj kao svog zemljaka prepoznaješ svakog onog ko je rođen od Bugarske do Beča. E sad zamislite koliko je ovakvih kao ja koji pokušavaju sve svoje drugove dovesti u Njemačku. Ko će ostati dole živjeti? Ostaće neko, al sve manje i manje onih ljudi s kojima sam ja tu državu video prosperitetnom. Nažalost!!!- napisao je on, javlja Srpskainfo.

/cwbih/