Prošle su skoro 43 godine otkako je preminula Milica Kostić, učenica srednje medicinske škole u Kruševcu, usljed povreda zadobijenih prilikom pada sa 11. sprata Rubinove kule u Kruševcu kako bi spasila svoju čast i dostojanstvo od siledžija, ne pokleknuvši nakon ogromnog pritiska i torture.
Tragedija je šokirala tadašnju kruševačku i jugoslovensku javnost, otvorila mnoga pitanja i dileme o “šuti i trpi” mentalitetu i uopšte položaju žena u tadašnjem društvu, piše “24sata“…
U Kruševcu su tada organizovane demonstracije protiv nasilnika koji su kasnije osuđeni na višegodišnje zatvorske kazne.
Podatke o samom događaju u stanu istražni organi su prikupili iz saslušanja i svjedočenja koja je dalo osam osoba. Kažemo osam jer je, pored sedam izjava, svedoka data i još jedna – u bolnici je progovorila i Milica.
U zaključanoj sobi, mladić koji je Milicu silom uvukao, saopštio joj je šta hoće i zbog čega je dovedena. Zahtijevao je od nje da se sa tim saglasi, da se skine, jer nema drugog izlaza.
Međutim, Milica je to kategorički odbijala moleći da to ne čini i da je pusti. Napasnik se na sve ovo nije obazirao, već je i dalje uporno nastojao da Milicu prinudi, uz istovremene pokušaje da joj skine odjeću. Ona se i dalje protivila, a on je bio uporan. Na njegovu drskost odgovorila je plačem, moleći ga da je pusti iz sobe.
U jednom momentu, usljed njene upornosti, prvi nasrtljivac se malo pokolebao i, izlazeći nakratko iz sobe u hodnik, prokomentarisao ostalima da treba da je puste. Riječi su bile sljedeće:
“Nevina je, neću da je diram”.
U prethodnim minutima Milica je učinila sve što je mogla da razmekša srca zločinaca i da probudi njihovu savijest. Sve vrijeme je plakala i djetinje ih molila, ali nije vrijedilo. Shvatila je da ova preklinjanja i molbe neće pomoći. Shvatila je da monstrumi neće odustati.
Iz pozicije iz koje nije bilo moguće izaći, a u nemogućnosti da i dalje pruža otpor, odlučila se na bjekstvo. Znala je da će je više muškaraca silovati. Riješena da im to ne dozvoli, iskoristivši trenutak kada je ostala sama u sobi, Milica je sa 11. sprata skočila kroz prozor.
Razgovor između Milice i inspektora Dobrivoja Stefanovića, koji sa nakon toga odigrao u bolnici, tekao je ovako:
“Pitao sam je: ’Gdje si bila?’
Milica je rekla: ’Bila sam u školi. Sa drugaricama…’ Trebalo je da imaju nešto – kao pismeni. (riječ je svakako o upisivanju prvog dana školske godine)
Nakon ovoga je izgubila svijest.
Zatim se opet probudila i rekla: “Išla sam sa nekim dečkom do jedanaestog sprata da pozovem njegovu djevojku.’
Ja sam je pitao: “A što si ti išla?”
Rekla je: “Taj dečko mi je rekao da ta djevojka ima stroge roditelje i da je samo pozovem.”
Tada je opet zaspala.
Nakon par minuta se probudila i rekla: ’Bili smo na jedanaestom spratu.’
Pitao sam: ’Kako znaš?’
Rekla je da je, pošto je izašla, vidjela na liftu.
Pitao sam je: ’Da li si sama skočila ili te je neko gurnuo?’
Rekla je: ’Ja sam sama skočila kroz prozor.’
Pitao sam: ’Zašto?’
Rekla je: ’Nisam više mogla da izdržim… Jedino sam na taj način mogla da sačuvam svoju čast.’
Zatim je pala u duboku komu.”
Ispred bolnice bila je gužva. Porodica, školski drugari, osoblje, sugrađani – svi su čekali da vide hoće li se hrabra djevojka probuditi iz kome. Nažalost, desilo se najgore.
U četvrtak četvrtog septembra mala Milica je izdahnula tačno u podne.
Ovo što ste pročitali bile su njene posljednje reči.
Nakon toga, prema riječima stanovnika tog kraja, svake godine u vrijeme Miličinog stradanja u predjelu 11. sprata zgradu je oblijetalo jato bijelih golubova.
Zdravko Čolić je svoju pjesmu “Ona spava” posvetio Milici:
/cwbih/haber.ba/24sata/
Nema komentara:
Objavi komentar