“Provela je noć na putu
kojim kreću od davnina
naši snovi prema svijetu
s' Perkovića preko Knina”
Vraćajući se sa posla iz druge smjene, negdje oko 8 sati naveče, prolazim centrom Banjaluke. Tiša no obično. Mirnija no inače. Ponedjeljak je. Može čovjek čuti i pokoju ptičicu kako najavljuje noć. I saobraćaj je ofalio. Može isti taj čovjek pomisliti kako je posve normalno što relativno solidna čaršija tihuje...
Možda se baš u tim momentima, negdje 200 kilometara sjeverozapadno, Arsen Dedić preselio među zvjezdano nebo legendi. Moguće da zato Banjaluka ćuti. Odaje počast velikom geniju, kralju šansone, jednom i jedinom Arsenu.
Suviše je možda, ali, eto nije ništa od toga.
Velim, žurio sam iz druge smjene da pogledam doček zlatnih bh. kadeta. Da pogledam, naravno, televizijski. Banjaluka ne dočekuje nikoga. Banjaluka ne ispraća nikoga. Banjaluka ne slavi. Banjaluka ne tuguje. Banjaluka, tiša no ikada, čini se, nesvjesno odaje počast Arsenu Dediću, ali ni to ne radi.
Dan prije, par srBskih skribomana i jastrebova objasnilo je kako veličanstven uspjeh bh. košarkaša, među kojima je podosta fantastične djece iz Republike Srpske, nema veze sa „teheranskim Sarajevom“ i kako su ta djeca „zloupotrebljena“ od strane vlasti u Sarajevu. Ogavno, jadno, patetično, bijedno i bljutavo!
Treba li reći da portal RTRS-a nije ni riječi pribilježio o ovom povijesnom uspijehu?
Ali...
Ali, nema veze što polusvijet tako piše, pa nalazi sebi mjesta dupetu u medijskoj žabokrečini. Ima veze nešto drugo. To što polusvijet riječima defekira, svjetina u Banjaluci, nažalost, većinom i misli.
Banjaluka, grad sporta, grad Beneša, Josipovića, grad ponajboljeg rukometa u bivšoj nam državi, grad ponosnog „Borca“, grad koji, na koncu konaca, ima ulicu Olimpijskih šampiona, izmanipulisan i medijski izmasakriran, umro je u sportskom smislu. Umro baš te noći kad se Arsen podigao.
Te noći kad je 50 hiljada ljudi u Titovoj ulici u Sarajevu slavilo doček zlatnih momaka, Banjaluka je sagarala u mraku same sebe, svojih konstrukata i nacionalističke ideje koja ju je otuđila i samoizolovala.
Otužno je, a opet i divno bilo promatrati doček naših heroja na TV-u, dok je Banjaluku parala tišina, što kaže Bajaga. Zaista, sablast koja se nadvila nad gradom u stanju je pojesti i najveću sreću. Ukoliko joj se prepustite.
Banjalučani odavno slave uspjehe srbijanskih sportista i to je u redu. Ko će nekom zabraniti da slavi bilo šta? Ali, Banjaluka previše dugo živi svoju '93. svoju projekciju nekakvog srpskog Pijemonta. Zaboravljena od Beograda, gdje su uvijek i na početku i na kraju Banjalučani tek obični Bosanci, kao što i jesu, ostavljena na milost i nemilost samoizolaciji od strane lokalne oligarhije, umire zajedno sa sportom koji je poodavno u komatozoidnom stanju. Da nije entuzijasta i pokoje mecene, „grad sporta“ nit' bi bio sportski, nit' bi bio grad.
A, vidite, može drugačije.
Postoji Aljoša Janković, blago ovog grada, mladi Banjalučanin koji je igrajući za svoju zemlju uspio da se popne na krov Evrope. To je, za sada, nama još uvijek nepojmljiv uspjeh.
Aljoša Janković je medalju posvetio, ne nekom višem državnom ili nacionalnom interesu, ne nekom izmaštanom idolu, posvetio ju je majci. I treba tako! U zemlji gdje djeca autostopom idu na treninge, gdje treneri prodaju nešto crkavice i dižu kredite da bi klinci otišli na turnir, roditelji su ti koji spašavaju svijet.
Aljošina majka, između ostalog, spašava i pomaže mnoge u ovom gradu. Gradu koji ne prepoznaje, ne cijeni, niti zna da se veseli. Gradu koji ne može bez zavisti i prezira da uživa u kakvom koncertu, sportskoj manifestaciji, gradu gdje se ljudi odavno ne smiju. A sve svojevoljno!
Sve po izboru. Sve po ličnoj zasluzi i afinitetu.
Zašto sad "grad sporta" nije izašao i pozdravio svoje banjalučke zlatne momke? Zato treba da je sram Banjaluku!
Već su uslijedile „čestitke“ Predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika koji je rekao: "Republika Srpska je rasadnik mladih i talentovanih sportista, što potvrđuje i ovaj uspjeh košarkaša".
Ni riječi o tome kako je ovo uspjeh BiH košarke, niti pomena o tome, kako su se „košarkaši Republike Srpske“ borili pod državnom i jedinom mogućom takmičarskom zastavom, zastavom svoje zemlje, Bosne i Hercegovine. A to je početak bacanja dragulja u medijski izmet, gdje će biti svega, od političkog skupljanja jeftinih poena, do prebrojavanja nacionalnih krvnih zrnaca.
Ali upamtite, ova djeca su najbolje što nam se moglo dogoditi i što imamo. Roditelji ove djece znaju zašto su se odricali i sa razlogom treba da budu ponosni.
Svako razuman u ovoj državi treba da bude ponosan. Razmislite, ako smo kao ljudi tužni i shrvani odlaskom Arsena Dedića, kako ne možemo biti srećni zbog naše djece? Kako se ne možemo radovati? Zašto je sjeme zla jače od dobrote, istine i ljubavi?
Ili će Banjaluka ostati vječna provincijalka iz Arsenove šansone, koja provodi noći na putu?
Zato su nam heroj Aljoša i mladi poput njega jedini lijek. U protivnom, nema nas.
/dnevnihaber/
kojim kreću od davnina
naši snovi prema svijetu
s' Perkovića preko Knina”
Vraćajući se sa posla iz druge smjene, negdje oko 8 sati naveče, prolazim centrom Banjaluke. Tiša no obično. Mirnija no inače. Ponedjeljak je. Može čovjek čuti i pokoju ptičicu kako najavljuje noć. I saobraćaj je ofalio. Može isti taj čovjek pomisliti kako je posve normalno što relativno solidna čaršija tihuje...
Možda se baš u tim momentima, negdje 200 kilometara sjeverozapadno, Arsen Dedić preselio među zvjezdano nebo legendi. Moguće da zato Banjaluka ćuti. Odaje počast velikom geniju, kralju šansone, jednom i jedinom Arsenu.
Suviše je možda, ali, eto nije ništa od toga.
Velim, žurio sam iz druge smjene da pogledam doček zlatnih bh. kadeta. Da pogledam, naravno, televizijski. Banjaluka ne dočekuje nikoga. Banjaluka ne ispraća nikoga. Banjaluka ne slavi. Banjaluka ne tuguje. Banjaluka, tiša no ikada, čini se, nesvjesno odaje počast Arsenu Dediću, ali ni to ne radi.
Tuneli banjalučki
Dan prije, par srBskih skribomana i jastrebova objasnilo je kako veličanstven uspjeh bh. košarkaša, među kojima je podosta fantastične djece iz Republike Srpske, nema veze sa „teheranskim Sarajevom“ i kako su ta djeca „zloupotrebljena“ od strane vlasti u Sarajevu. Ogavno, jadno, patetično, bijedno i bljutavo!
Treba li reći da portal RTRS-a nije ni riječi pribilježio o ovom povijesnom uspijehu?
Ali...
Ali, nema veze što polusvijet tako piše, pa nalazi sebi mjesta dupetu u medijskoj žabokrečini. Ima veze nešto drugo. To što polusvijet riječima defekira, svjetina u Banjaluci, nažalost, većinom i misli.
Banjaluka, grad sporta, grad Beneša, Josipovića, grad ponajboljeg rukometa u bivšoj nam državi, grad ponosnog „Borca“, grad koji, na koncu konaca, ima ulicu Olimpijskih šampiona, izmanipulisan i medijski izmasakriran, umro je u sportskom smislu. Umro baš te noći kad se Arsen podigao.
Ako to nekome nije jasno
Te noći kad je 50 hiljada ljudi u Titovoj ulici u Sarajevu slavilo doček zlatnih momaka, Banjaluka je sagarala u mraku same sebe, svojih konstrukata i nacionalističke ideje koja ju je otuđila i samoizolovala.
Otužno je, a opet i divno bilo promatrati doček naših heroja na TV-u, dok je Banjaluku parala tišina, što kaže Bajaga. Zaista, sablast koja se nadvila nad gradom u stanju je pojesti i najveću sreću. Ukoliko joj se prepustite.
Banjalučani odavno slave uspjehe srbijanskih sportista i to je u redu. Ko će nekom zabraniti da slavi bilo šta? Ali, Banjaluka previše dugo živi svoju '93. svoju projekciju nekakvog srpskog Pijemonta. Zaboravljena od Beograda, gdje su uvijek i na početku i na kraju Banjalučani tek obični Bosanci, kao što i jesu, ostavljena na milost i nemilost samoizolaciji od strane lokalne oligarhije, umire zajedno sa sportom koji je poodavno u komatozoidnom stanju. Da nije entuzijasta i pokoje mecene, „grad sporta“ nit' bi bio sportski, nit' bi bio grad.
A, vidite, može drugačije.
Heroj Aljoša
Postoji Aljoša Janković, blago ovog grada, mladi Banjalučanin koji je igrajući za svoju zemlju uspio da se popne na krov Evrope. To je, za sada, nama još uvijek nepojmljiv uspjeh.
Aljoša Janković je medalju posvetio, ne nekom višem državnom ili nacionalnom interesu, ne nekom izmaštanom idolu, posvetio ju je majci. I treba tako! U zemlji gdje djeca autostopom idu na treninge, gdje treneri prodaju nešto crkavice i dižu kredite da bi klinci otišli na turnir, roditelji su ti koji spašavaju svijet.
Aljošina majka, između ostalog, spašava i pomaže mnoge u ovom gradu. Gradu koji ne prepoznaje, ne cijeni, niti zna da se veseli. Gradu koji ne može bez zavisti i prezira da uživa u kakvom koncertu, sportskoj manifestaciji, gradu gdje se ljudi odavno ne smiju. A sve svojevoljno!
Sve po izboru. Sve po ličnoj zasluzi i afinitetu.
Zašto sad "grad sporta" nije izašao i pozdravio svoje banjalučke zlatne momke? Zato treba da je sram Banjaluku!
Već su uslijedile „čestitke“ Predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika koji je rekao: "Republika Srpska je rasadnik mladih i talentovanih sportista, što potvrđuje i ovaj uspjeh košarkaša".
Ni riječi o tome kako je ovo uspjeh BiH košarke, niti pomena o tome, kako su se „košarkaši Republike Srpske“ borili pod državnom i jedinom mogućom takmičarskom zastavom, zastavom svoje zemlje, Bosne i Hercegovine. A to je početak bacanja dragulja u medijski izmet, gdje će biti svega, od političkog skupljanja jeftinih poena, do prebrojavanja nacionalnih krvnih zrnaca.
Ali upamtite, ova djeca su najbolje što nam se moglo dogoditi i što imamo. Roditelji ove djece znaju zašto su se odricali i sa razlogom treba da budu ponosni.
Svako razuman u ovoj državi treba da bude ponosan. Razmislite, ako smo kao ljudi tužni i shrvani odlaskom Arsena Dedića, kako ne možemo biti srećni zbog naše djece? Kako se ne možemo radovati? Zašto je sjeme zla jače od dobrote, istine i ljubavi?
Ili će Banjaluka ostati vječna provincijalka iz Arsenove šansone, koja provodi noći na putu?
Zato su nam heroj Aljoša i mladi poput njega jedini lijek. U protivnom, nema nas.
/dnevnihaber/
Nema komentara:
Objavi komentar