In Memoriam – STIPE CATIC (31.08.1953 – 29.01.2015)
Danas mi je duša osiromašena, tu prazninu niko neće moći ispuniti. U Sidneju je umro je moj prijatelj i ratni drug Stipe Ćatić (Đulagin) iz Sanskog Mosta. Bili smo zajedno u logoru Batković u proljeće 1993.
Danas mi je duša osiromašena, tu prazninu niko neće moći ispuniti. U Sidneju je umro je moj prijatelj i ratni drug Stipe Ćatić (Đulagin) iz Sanskog Mosta. Bili smo zajedno u logoru Batković u proljeće 1993.
Mnogima je lakše služiti bogu nego ljudima, vjerovati u boga nego u prvog do sebe, jer lakše je zadovoljiti boga. Lakše je tražiti oprost od Boga za svoje grijehe nego od ljudi, a lakše ga je i dobiti. Znaju ljudi šta je „plaćanje indulgencije“. Danas jeres i inkvizicija idu ruku pod ruku.
Piše: Ešref Zaimbegović
U proljeće 1993. bio sam već godinu dana zatvoren u srpskim logorima. Maja 1992. uhapšen sam kao civil u Bosanskom Šamcu, krajem novembra iste godine prebačen sa ostalim zarobljenicima u logor Batković. Od decembra 1992. do maja 1993. bio sam u radnom vodu u Vlasenici. Ložio sam kotlovnicu u „Šipadovoj“ tvornici, pakovao i slagao parket, istovarao kamione u Crvenom krstu, rušio stare kuće, čistio ulice, kopao grobove i još svašta. Sa nama Šamčanima bila je grupa Brezopoljaca nakon kojih su došli Krajišnici, najviše ih iz Kozarca.
Onda su nas 15. maja 1993. spustili u bazni logor Batković. Radi razmjene. Drugi dan nas je dežurni zarobljenik sa nadimkom Robija rasporedio na okopavanje repice. Tamo sam upoznao Stipu. On je iz Sanskog Mosta, u Batković došao iz logora Manjača.
Puno je govorio dok smo hodali preko semberskih polja. Osjetio sam da taj njegov govor ima suvislost, da ima duha. Znao je izbaciti i poneku šalu što nije bilo lako u ta teška vremena. Jednom se zaustavi na pola polja, pogleda u nebo i kaže aludirajući na mene: „Bože kakvu li spremu ima direktor ove zadruge kad mu magistar ekonomije okopava repicu?“
Budili su nas svaki dan u pet. Umivanje i postrojavanje. Onda penjanje na traktorsku prikolicu sa motikom na ramenu. Okopavali smo cijeli dan široka semberska polja. Uveče su nas zaključavali u baraku. Nas nekoliko stotina poredanih na drvenim paletama. Zahod, dva bureta u blizini vrata. Ljudski izmet nekoliko metara od tebe. Tako je bilo u u logoru u Šamcu. Ali ljudi se ne razbolijevaju. Organizam sam stvara odbranu, čovjek toga nije svjestan.
Pričam sa Stipom svaku noć. On je od ranije znao neke moje Šamčane koji su bili stacionirani u Batkoviću. Simpatisali su ga. Bio je jednostavan, znao je prići malom čovjeku. Zbližili smo se. Osjetili smo da se razumijemo. Neki fluid nas je spojio.
Ja sam otišao 15. juna 1993. u razmjenu. On mjesec dana iza mene. Obojica smo odležali više od godine dana u srpskim logorima.
Ja sam sa suprugom otišao za djecom u Njemačku, on u Zagreb pa u Kutinu u izbjeglički centar.
Fotografija sa razmjene grupe zarobljenika iz logora Batković u mjestu Dragalić u Hrvatskoj 15.06.1993.
Ne znam ko je prvi našao čiju adresu ali smo počeli dopisivanje. Onda me je moja firma poslala u Češku, a on je otišao u Sidnej. Neko vrijeme smo izgubili kontakt a onda smo se ponovo našli. Nastavili smo pisati jedan drugom.
Stipe ima oštar jezik. Zna i „ujesti“. Možda je i ters. Uvijek ima spreman odgovor, reaguje brzo, pametno. Nijemci bi rekli „schlagfertig“.
Stipina pisma su bila puna ljudskih osjećanja, razmišljanja, reminescencija, filozofije. Sami u tuđini supruga i ja čitli smo njegova pisma po nekoliko puta.
Neki dan sam ponovo prelistavao stara pisma, među njima i Stipina. Ponovo me ispunilo osjećanje topline čitajući ta davna pisma, puna ljudske topline i prijateljstva ali i oštrih političkih ocjena i osobnih razmišljanja za koje i danas vidim da su bila tačna. Napravio sam izvode:
25. 04. ’94. Kutina- danski izbjeglički kamp G-18
„Dugo, predugo ti se nisam javio. Imao sam neku frku koja će mi možda dati pravac budućnosti…
Bio sam u jednom novom odjelu UNHCR. Šefici tog odjeljenja izgovorio sam stvari koje „pas s maslom ne bi pojeo“. Nisam imao šta izgubiti… Izdejstvovala mi je razgovor sa predstavnikom Australijske ambasade u Beču koji dolazi u Zagreb… Poslije kraćeg razgovora dobio sam njegovu pismenu saglasnost i sugestiju ambasadi da mene i porodicu smjeste u Australiju, vjerovatno Melburn…
I pored boli i želje za Bosnom želim, moj Ešrefe, otići. Ako se to desi biću sretan…
Šta god budem radio i gdje god krenem javiću ti se sa mjesta gdje stignem. Ova ludnica će još jako dugo potrajati. Srbi ne odustaju od zločina, paljevine, progona, stvaranja etničke države na tuđem prostoru. U svoj toj gluposti, ako ostanem preblizu Bosne, bojim se da me moja narav može nagovoriti da pronađem mogućnost da izgubim glavu. A ja želim živjeti. Nikad više nego sad a da bih živo moram otići toliko daleko da sam sebi onemogućim povratak. Ali naš merhametluk, naš način življenja, naš adet sa sobom ću nositi. Nekad će sjećanja prerasti u nostalgiju i natjerati me da preplivam daljinu, da dođem da vidim naša brda, naše rijeke…
Svijet nema spremnosti da pomogne slabijima. Boga nema, jer gdje je dok nevini stradaju. Sve mi miriše na Jaltu i na pomjeranje željezne zavjese na cijelu Bosnu.“
18. 08. ’94. Kutina- danski izbjeglički kamp G-18
„Iako ti ne pišem, vjeruj mi da mislim na tebe. Meni sada nije loše, u fazi sam iščekivanja za odlazak. Nadam se da ću u 9. mjesecu biti preko velike bare…
Bez obzira što si ti sada u Njemačkoj, a ja odem u Australiju, vjerujem da ćemo kontinuitet našeg povremenog javljanja pismom održati.“
30. 12. ’94. Kutina- danski izbjeglički kamp F 49a
Moja adresa započinje sa Herr – ex logoraš. Stipina posla kao da Nijemci znaju šta to znači.
„Neću ti stereotipno čestitati novu godinu sa željom za nekom velikom srećom. Mi smo svoju sreću ugrabili onog trenutka kada smo se četnicima iz žice izvukli i našli sa svojim porodicama…
Odlazimo 29. 01. ’95. za Sydney. Vjerujem da odlazim u zemlju gdje vladaju zakoni, a ne ljudi, zemlju bez prizemnih balkanskih predrasuda…
Ja, da ti budem maksimalno iskren, idem da se ne vratim. Nekad kad budem u mogućnosti da putujem i obilazim stare krajeve, vjeruj da ću prije doći u Aachen ili Španiju nego tamo odakle su me iščupali i bacili na bunjište neizvjesnosti, bola, tuge i srama ljudske civilizacije. Na tebe ću uvijek nositi svježe i drage uspomene. Bez obzira na mjesto na kome smo se upoznali i uvjete pod kojima smo živjeli u to vrijeme, svaki trenutak proveden pored tebe i s tobom za mene je bila relaksacija i volja. Ti si oplemenio i mene i druge pored sebe. Od tebe sam naučio par stvari koje će mi, vjerovatno u ovo života koliko je preda mnom ostalo, veoma vrijediti…
Bosna će Ešrefe za dugo biti zemlja u kojoj će živjeti samo ljudi koji će morati i nemaju alternativu…
Ako uspiješ mogao bih do svoga polaska primiti još jedno pismo od tebe. Ja ih čuvam kao najdraže uspomene. Pismo je dovoljan poklon.“
25. 03. 1998. Sydney
„Što se tiče mog mentalnog zdravlja, nisam poludio ali se ne mogu prepoznati. NE DRŽI ME MJESTO. Na jednom mjestu ne mogu biti više od 10 – 15 minuta, težak sam kao gost – čim negdje dođem odmah bi da idem, kad mi neko dođe isti slučaj – ja bih opet da idem, tako da sam primjetio da moje ponašanje vidno iskače iz nekih prihvatljivih normi. Postao sam sam sebi dovoljan a nisam ni bog, ni životinja…
Mala mi je bila u Sanskom Mostu 1997., a ja 1998. Nisam mogao odoliti. Rezultat moga putovanja je RAZOČARENJE – konačno. Prijatelji se promjenili. Lopovi vladaju. Od deklerativnog zalaganja za multietičnost, barem u mome kraju nije ostalo ništa osim laži. Pljunuo sam na Sarajevo i one koji sjede u njemu izabrani voljom naroda (svoga) i vratio se nazad u Sydney…
Sydney je pun ratnih podrumaša koji u egzilu veličaju svoje patnje i plaču za Bosnom. Ima ih koji su došli i nakon tzv. oslobođenja. Niko ih nije prisilio da dođu. Uspjeli su mnogi unovčiti nekretnine i sa gutom love otišli u „bijeli svijet“ i plaču za Bosnom. Rekao sam sebi: „E, kad vi plačete za Bosnom, ja neću. Jebo Bosnu. Ja imam razloga i da pljunem na nju.“ Za Sarajlije je Bosna od Bašćaršije do vrela Bosne. I fajront. Ništa Šamac, ništa Sanski Most, ništa Srebrenica… “E,kad je za vas Bosna tolika za mene je još manja“…
Sa nostalgijom se sjećam naših druženja u žici. Bili su mnogo kvalitetniji nego današnji na slobodi…
P.S.
Ako Ameri zaoru tomahavcima repicu na Dedinju, napiću se. Tad i ti podigni čašu. Napićemo se zajedno.“
17. 07. 2000. Sydney
„Prošlo je dosta vremena od kad sam primio tvoje pismo a nisam ti odgovorio. Neću da se pravdam, nemam opravdanja. Jednostavno nisam napisao, nemam snage za takav napor. Pisanje mi je već odavno postalo teret…
Jutros sam se probudio i u arhivi našao tvoje zadnje pismo…Ja sam jedno pismo tebi već bio završio još prije nekoliko mjeseci, ali ga nisam poslao jer sam bio nezadovoljan sadržajem. Bilo je u njemu previše pametovanja pa sam ga bacio „u koš“…
Prijatelju moj, ja na tebe često mislim, često te i spomenem kad sam u društvu pravih i pametnih – ističem te kao primjer sa pozitivnim predznakom u mome sjećanju. Pa me pitaju jesmo li mi slični…
A sad prijatelju moj nešto od Konfučija. On je davno rekao nešto kao „…ako ti prođe dan a nisi se nasmijao, taj dan kao da nisi ni živio.“ A ja kažem „jedino je važno da je čovjek zdrav, jer gdje smo bili mi i pametni su poludili, a kamoli…“
25. 12. 2000. Sydney
„Ovaj put ću biti baš kratak. Kćerka mi se udala 02.12. 2000. Svadba je bila u jednom hrvatskom hotelu. 250 zvanica. Predstavnici BiH ambasade, naše pjesme, naši ljudi. Skupio sam sve svoje zatvorenike iz Manjače koji su bili ovdje da dođu na svadbu. Svadba (to jest gosti) je bila internacionalna: Muslimani, Srbi, Hrvati, Cigani, Židovi, Irci, Aboridžini, Maori, Argentinci, Španci, Peruanci, Italijani itd.,itd. Skoro da pomislim da će Amerika i Engleska postati zemlja proleterska.
Ova me svadba oslobodila depresije. Mislim upisati nekakav kurs (konkretno za takssistu) i raditi jedno 10 godina.“
12. 01. 2001. Sydney
„Kod mene je sve standardno, sem da me depresija pomalo napušta. Zaista sam bio u depresiji a sebi nisam htio priznati istinu. Sad sam počeo kao i nešto misliti. U svakom slučaju mi se nešto u glavi otkačilo na bolje od kako mi se mala udala.“
08. 03. 2002. Sydney
„Najgore što ti se može desiti je da te oslobodi neobrazovana fukara, primitivci sa diplomom u džepu i opankom u glavi. Uvijek sam bio spreman čestitati pobjednicima dok sam ih ujedno i žalio jer poneseni slavom uzlijetali su visoko zaboravljajući priču o Dedelu i Ikaru i krilima zalijepljenim voskom…
Ne trebaš previše žaliti za tim što nemate s kim popiti kave. Dovoljni ste jedno drugom. Mi smo ovde nebrojene kave popili sa nebrojeno mnogo osoba koje smo pokušali napraviti svojim prijateljima. I taman kad smo pomislili da smo u tome uspjeli bili smo razočarani. „Pokucaj na vrata prijatelju i otvoriće ti se…oči“…
Moram prekinuti jer sve ono što je važno i što bih ti htio reći raspline se u filozofiju. Pa ti bar znaš mene. To ne može stati na papir…
Nemoj pomisliti da vjerujem u reinkarnaciju i zagrobni život, više sam pristalica vjerovanja: „Šta će biti poslije mene, jebe se meni.“
28. 06. 2002. Sydney
„Dobio sam tvoje pismo i čitam ga tvojim glasom. Nevjerovatno koliko mi se boja tvoga glasa urezala u moždane vijuge. Čitam ga a kao da mi ti govoriš.Toliko je tvoj glas bio smirujući u ono vrijeme bez pameti, vrijeme nasilja i neljudi.
Vjeruj mi Ešrefe, da ako se okrenem na neko vrijeme, na neki svoj prijašnji život prije moga dolaska ´vamo u Australiju i poželim se nečeg dobrog sjetiti, plemenitog, nečeg svijetlog za šta se želim uhvatiti – uvijek mi zaigra tvoj lik pred očima sa motikom na traktoru ili ti sa motikom na „rižinim poljima“.
Negdje u mojoj glavi postoji za mene više nego Baščanska ploča, zapis sa kojega ja s vremena na vrijeme pročitam:“Ove riječi neka te Stipe podsjete da je tvoja glava bila u torbi sa mnogo drugih glava, ponaosob sa jednom glavom, koja je u sebi nosila u ono teško vrijeme “tri zrna soli“ razuma (makar) više od drugih, koja je imala plemenitu dušu i dostojanstvo i dovoljno snage da iz torbe razmišlja o budućnosti sa mnogo više vizije nego mi ostali. (Nekad smo govorili- Bilo je časno živjeti s Titom). Bilo je časno ležati s tobom.“
Ešrefe, ja nemam potrebu da ti se uvlačim, ali želim ti reći istinu.To je produkt godina i analiza u godinama poslije. Svako pismo koje pukovnik primi iz Horovica, stavlja mi zvjezdicu više.
Sjećam se da si govorio: „ Omnia mea mecum porto“ (Sve svoje nosim sa sobom). Rahmetli Zuko Džumhur je znao reći kad je bio pri kahvi: “Čovjek na Balkanu uzalud stiče. Dovoljna su mu dva kofera.“
Ja Ešrefe, pišem samo tebi, jer ja više nisam onaj bivši, koji je znao – usko riječima a široko mišlju. Ja ti sada koristim pismo kao medij koga ja elaboriram i drobim.
Drugima je već dosadilo da odgovaraju na moja pisma, pa sam i ja prestao. Ali ti uporno pišeš, što me veseli. Znači i da ih pročitaš.
Dragi moj prijatelju, ako nekad pomisliš da su dosadna, turobna i glupa, progutaj knedlu i odgovori mi…
Ovde je diskriminacija očita, i rasizam i šta god hoćeš. I ovde kao i kod nas, ljudi su prokleti. Glavna deviza je „daj meni“. Pa opet „daj meni još jednom“. I naši i tuđi (Englezi i ini) su prokleti na materijalno. Važnije im je da ti nemaš nego da oni imaju. Mogu ti sve oprostiti osim uspjeha pa makar relativnog. Moja procjena (slobodna) da su ljudi glupi, ne čitaju, ne znaju o čemu govore – a grčevito brane svoje stavove (naročito političke). Nema ni bratstva ni jedinstva, ni rođačke ni prijateljske sloge, nego dolar. Za dolar bi se je..li, prodali djecu (dušu su davno prodali)…
Pitaš za moje stare. Dobro su, kako oni kažu, starački. Ovo vrijeme sada ne razlikuje se mnogo od onoga srpskog. Sanski Most je naš, ali kako kaže moj stari: „Bože čuvaj me od okupacije ali i od oslobođenja. Govno je govno i smrdi, svejedno kojem se bogu moli.“
Moja opaska: ko nije sagradio božji hram u svojoj glavi, badava se uvlači u guzicu i hodžama i popovima. Samo sramoti religiju bez obzira koja je.
Mnogima je lakše služiti bogu nego ljudima, vjerovati u boga nego u prvog do sebe, jer lakše je zadovoljiti boga. Lakše je tražiti oprost od Boga za svoje grijehe nego od ljudi, a lakše ga je i dobiti. Znaju ljudi šta je „plaćanje indulgencije“. Danas jeres i inkvizicija idu ruku pod ruku.
Voli vas Stipe“
To je bio sukus njegovih pisama meni. Ponekad je brižan, često zajedljiv, ponekad pun sarkazma. Ali Stipe govori iz duše i govori istinu, htjeli mi to ili ne. A iz pisama se vidi šta je sve prošao i morao proći nakon izlaska iz logora Batković pa do 2002.
Danas Stipe živi u Sydneyu, taksira vikendom, ima dvoje krasne unučadi, često sjedi za kompjuterom i ponekad nešto napiše, pametno kako on umije.
Mi više ne pišemo pisma jedan drugom. Došao je internet, skype, facebook. Kontaktiramo češće ali kraće. Ponekad mi je žao što nema više Stipinih pisama punih duše i prijateljstva.
Bili smo zajedno samo mjesec dana, kontaktiramo već 20 godina, stvorilo se prijateljstvo do groba.
/tačnonet/
Nema komentara:
Objavi komentar