OTVORENO PISMO JEDNOG PRAVOSLAVCA – SARAJLIJE U VEZI KRSTA NA ZLATIŠTU

OTVORENO PISMO JEDNOG PRAVOSLAVCA – SARAJLIJE U VEZI KRSTA NA ZLATIŠTU

Poštovani,
Moje ime je Vladimir Stanišić, nastanjen sam u Ulici Azize Šačirbegović br.12 u naselju Hrasno. Od svog rođenja, tačnije od 30.07.1978. godine sam na ovoj adresi, cijeli period rata i poslije rata sam proveo tu, u Sarajevu. Razlog radi kojeg se javljam je krajnje jednostavan, želim reći istinu i konačno dati svoj glas PROTIV laži i neistina koje se u zadnje vrijeme plasiraju po portalima i novinama, a vezane su za krst na Zlatištu, koji se pokušava predstaviti kao spomen nastradalim građanima Sarajeva pravoslavne vjeroispovijesti.

Naime, ja sam civilna žrtva rata, teško sam ranjen 25.12.1992. godine u svom stanu, na gore pomenutoj adresi. Ranjen sam od strane Vojske Republike Srpske, snajperom, sa jednog od položaja na Hrasnom brdu koji su bili pod njihovom kontrolom i odakle nas je cijeli rat snajper sa tog položaja ubijao u ovoj ulici. Imao sam 13 godina. Ranjavani smo i ginuli svi, bez obzira na vjeroispovijest i opredjeljenje, moje komšije pravoslavne, katoličke i islamske vjeroispovijesti, snajper nije birao.

Granate takođe nisu birale, stotine su ih pale na ovom prostoru gdje je današnji Robot u Hrasnom i okolo, ranjavani i ubijani smo svi, apsolutno svi mi koji smo ostali tu u Sarajevu.

Ranjen mi je bio i pokojni otac, kao i mlađi brat, što znači da smo od porodice od ukupno 5 članova nas troje čak bili ranjeni i obzirom na sve što se dešavalo u ratu moram napomenuti kako je ova tragedija u mojoj porodici sitna i mala u odnosu na tragedije koje su se dešavale, gdje su čitave porodice znale biti ubijene jednom granatom-opet bez obzira na to kako se zovu i koje su vjeroispovijesti.

Totalno apsurdnom smatram činjenicu da oni koji su nas ubijali u periodu 1992.-1995. sada podižu krst kao spomen na to što su nas ubijali. Bizarno je,u najmanju ruku, sada podizati spomenike ljudima koje su ubijali, a pravdati to nekim pričama o žrtvama pravoslavne vjeroispovijesti koje je, navodno, ubijala naša Armija BiH.

Naime, istorijska činjenica i ono što apsolutno niko ne može opovrgnuti je da je Armija BiH bila sastavljena od ljudi svih vjeroispovijesti-pa i moj otac je bio u njoj, eto,pravoslavac, sa svim svojim prijateljima pravoslavcima, katolicima i muslimanima, od prvog dana rata. Branio je mene, mog brata i moju majku od ljudi koji su pucali na nas-Vojske Republike Srpske.

U to vrijeme smo mi, pravoslavci koji su ostali u svom gradu bili okarakterisani u medijima Republike Srpske kao izdajnici, gori od muslimana, nazivali su nas Alijinim Srbima. Sada tim Alijinim Srbima dižu spomenik? Stvarno? Pa to je vrhunac bizarnosti, zamislite samo Hitlera da je nakon 1945. te počeo podizati spomenike Jevrejima, kako bi oni reagovali?

SDS je, prije početka rata i to je dobro poznata činjenica, svojim članovima podijelio oružje, ljudima koji su živili tu, u Sarajevu. Imao sam komšije koji su tako dobili oružje, to se znalo, nikakva to tajna nije bila. Neki su ga samo držali, neki su pucali sa zgrada na nas.

Da,sa zgrade pored moje je čovjek uredno 3 mjeseca ubijao raju iz moje ulice (zgrada poznata kao Valera). Šta je sa tim čovjekom bilo-ne znam,znam da je uhvaćen ali kako je završilo nije mi poznato. Poznato mi je da su ovi, kod kojih je nađeno oružje od SDS-a privedeni na razgovor, oružje je oduzeto i PUŠTENI SU.

Neki su ostali u Sarajevu, neki su prešli na drugu stranu -ali niko apsolutno nije nestao niti je ubijen, čak i kad mu je nađeno oružje! Ovo je bitno ponoviti:niko nije nestao niti je ubijen,čak i kad mu je nađeno oružje!

Dosta smo propatili sa svim svojim komšijama muslimanima i katolicima te 1992-1995., ne smeta mi što sam Alijin Srbin i nazivajte me kako želite, izdajnikom, poturicom, nađite izraz koji hoćete -ali vam nećemo dozvoliti da se izjednačavate sa nama, jer ste nam vi krv prolijevali, na ovaj i slične načine nećemo dopustiti da to bude zaboravljeno i predstavljeno onako kako nije bilo, kako vi to pokušavate sada prepravljati istoriju.

E gospodo draga dosta, stop i ne može više. Meni vaš krst ne treba, ostao mi je metak koji se nije mogao izvaditi i koji me na svaku promjenu vremena podsjeti na vas. Ostali su tragovi gladi, straha, ostali su mi snovi gdje svi ginemo i koji me proganjaju evo 20 godina, ostalo mi je da na pucanje petarde krenem leći na pod. Ostalo je još mnogo, mnogo toga…

Imamo mi svi svoje traume koje su ostale i nije nam potreban krst da se sjetimo toga. Zato, molim vas, ljudski i pošteno – prestanite, red je brate više, prestanite i ostavite nas na miru, mene i moju porodicu prije svega koju ne predstavljate i nikad niste predstavljali i ne podižite nam nikakve krstove, ne palite nam svijece i ne molite se za nas-sve mi to znamo bez vas, kao i do sada što smo radili.

Pustite nas da u miru živimo sa našim komšijama muslimanima i katolicima, ne podižite više tenzije i konačno shvatite da vi ne predstavljate pravoslavce u Sarajevu-mene, moju ženu i moje dijete ne predstavljate i ovim putem se javno želim ograditi od vas.

S poštovanjem, ..Vladimir Stanišić

/Vijesti,ba/