Prilično dramatično djeluje kada se iz čelništva Naše stranke, principijelno nesklonog u javnom nastupu i prizvuku populističkih milozvučnih nota, u spas zemlje priziva „front zdravog razuma i čistog obraza“, posebno podrazumijevajući, dosta vjerovatno, tu stranku dijelom šire okrupnjene ljevice i gotovo jedine izborne uzdanice do sada dokazano ozbiljno neokrnjene političke autentičnosti, nekonformizma i prakticirajuće konzistentnosti.
Ova, samo na prvi pogled, donkihotovski, donski preširoka i uopštena, politička poruka, ponajprije se može konkretno kontekstualno postaviti kao antipod generalno aktuelno ustaljenoj praksi skupštinskih demoralizirajućih proceduralnih kvorumskih krematorija ideja i zdrave pameti. Takođe, masovno institucionalno legalizirano učešće javnih dužnosnika nečinjenjem i neodgovornošću u propadanju sopstvenog društva teško da može proći i najelementarniji ispit zdravog razuma a kamoli čistog obraza. U tom smislu, proklamiranje spasa društva širokopojasno frontovski zdravom pameću i čistim obrazom postaje više nego dijalektički uslovljena činjenica i pragmatičan odgovor i izlaz iz vladalačke kaljuge antifronta političkog ludila nerazuma i do krajnosti ukaljanog javnog obraza.
Na taj način i u širem političkom diskursu, ne može se možda pobjeći i od proklamiranja minimalističke ideje omeđavanja okvira u koji bi se trebala smjestiti neka buduća predizborna ili postizborna lijeva koalicija, kako stranački tako i personalno: zdravorazumski i čistog obraza. To zasigurno nije samo suho skolastičko pitanje, nego baš suštinski odnos prema smislu, sadržaju i uopšte svrsishodnosti bilo koje buduće vlasti koja neće biti primarno takva. U protivnom, neće biti vrijedna ni „pola lule duhana“ pa makar on bio i pozitivno medicinski „dekriminaliziran“ a kamoli borbe za njeno izborno ostvarenje.
Ipak, unatoč svim dilemama i trilemama, vjerovatno su strategijski već donesene sasvim logične i, sveprisutnom društvenom katastrofičnošću, poluiznuđene odluke svih onih stranaka koje sebe u najširem ideološkom smislu doživljavaju dijelom „lijevog“ spektra, inače otužnog i krajnje deprimirajućeg bosanskog političkog vilajeta, da se pređe „rubikon“ prema okrupnjavanju tih snaga, što god to značilo. Ustvari, pristajanje na takav vrlo obiman i prilično maglovit lijevi kišobran sasvim je banalno i jednostavno opredjeljenje, posebno kada se insistira, primarno, na odbrani zemlje od klizanja u ozbiljno nagoviješteni proces daljnjeg tronacionalističkog legitimiranja, navodno, real-političkog čerečenja još ono malo preostale de facto državnosti BiH.
Naime, čini se da su kriminogeno-bogataške vrhuške svih ustavno-fantomski „legitimnih“ predstavnika konstitutivnih naroda riješeni da na ruinama sopstvenog nakaznog dvadesetogodišnjeg čeda tj. postdejtonske BiH, nastave vladati i nakon izborne 2018.godine, uprkos evidentnom političkom i ekonomskom rasulu kao i zastrašujućem tempu biološkog pražnjenja zemlje. Ne treba sumnjati da su, i po cijenu prijetećeg širenja straha ratnih igara, poticanja eskaliranja nacionalne podozrivosti ili orkestriranih nasilnih prosvjeda, spremni na sve, izuzev legitimnog izbornog poraza koji bi, uglavnom, trebalo da rezultira problemom masovnog prebukiranja zatvorskih kapaciteta i konsekventno teškim robijama poraženih.
Pokralo se institucionalno-sistematski gotovo sve, korupcija je došla do sopstvene apsolute, socijalna bijeda do dna praznih kontejnera za smeće, moral je pod nogama vladajućih „elita“, perspektiva mladosti striktno preko granica „Šengena“ a laž je direktno, bez uvijanja i oblandi „alternativnih činjenica“ javno proglašena voljom i ultimativnim narodnim interesom.
Pokralo se institucionalno-sistematski gotovo sve, korupcija je došla do sopstvene apsolute, socijalna bijeda do dna praznih kontejnera za smeće, moral je pod nogama vladajućih „elita“, perspektiva mladosti striktno preko granica „Šengena“ a laž je direktno, bez uvijanja i oblandi „alternativnih činjenica“ javno proglašena voljom i ultimativnim narodnim interesom.
U svakoj „normalnoj“ zemlji, vrlo vjerovatno, došlo bi do ozbiljne primjene ulične direktne demokracije ili čak do vojnog puča. Kod nas: samo do unedogled manjka parlamentarnih kvoruma i dodatnog razvlačenja pameti onemoćalim zatočenicima jedne sumanute političke nacionalističke doktrine „što gore, to bolje“.
Front zdravog razuma i čistog obraza zvuči ponajbolje.
(Piše: Derviš ČIČKO)
Nema komentara:
Objavi komentar