Došlo je vrijeme da se u Bosni i Hercegovini ne može naći radnik, iako, kako kaže zvanična statistika, imamo 475.000 nezaposlenih. Desilo se to, npr., “Preventu” u Visokom. Raspisali su oglas za prijem 400 radnika za rad u proizvodnji, a zaposlili su samo dva radnika.
“U Visokom, od 4.000 evidentiranih na Zavodu za zapošljavanje, kolegice iz našeg HR-a (Ljudski resursi) pozivale su 1.200 nezaposlenih, od kojih se samo stotinjak javilo na telefonski poziv, 40 je prošlo kroz obuku, a samo je njih dvoje potpisalo ugovor o radu. Nama nedostaje još 398 radnika. Mi smo u Visokom, Brezi, Ilijašu, Kaknju, te u Zavidovićima i drugim okolnim općinama obišli srednje škole, razgovarali s direktorima kako bi učenike završnih razreda (u maju prošle godine) mogli zaposliti kod nas”, kazao je nedavno Kenan Nalbantić, član Uprave “Prevent BH”.
Dodao je da je kompanija otišla toliko daleko da je za potrebe pokretanja proizvodnje u Travniku i Bugojnu organizirala sastanak sa sekretarima mjesnih zajednica, koji su onda išli od kuće do kuće i animirali potencijalne radnike. Sličan problem imala je i jedna firma iz Gornjeg Vakufa, koja je tražila 40 radnika, a za posao je konkuriralo mnogo manje od 40.
OPSTANAK ZAVISI OD RADNIKA
Kako je to moguće? Ako pogledate komentare na ovakve vijesti na lokalnim portalima, stvari postaju jasnije. Niko više neće da radi za plaće 400-500 maraka, niko neće da radi prekovremeno ako se to ne plaća i niko neće da radi noćne smjene ako to nije adekvatno plaćeno. Jednostavno, ljudi traže dobre uvjete za rad i tada prihvataju posao. Činjenica je da nije lahko prehraniti porodicu, pa su ljudi često prinuđeni da prihvataju i takve poslove, ali pošto su se pojavile i nove prilike u vidu odlaska u inostranstvo na tri mjeseca, mnogi se odlučuju na tu varijantu jer tako više zarade.
Konačno, kompanije u BiH moraju postati svjesne, a neke već i jesu, da neće moći opstati na tržištu ako radnicima ne ponude bolje uvjete rada, jer radnici će im otići, a nove neće moći pronaći. Ovo su naznake da dolazi kraj ere niskih plaća. Kome je u interesu da opstane na tržištu, taj će morati i dobro platiti radnike. Neke su firme već krenule tim putem. U ranijim brojevima Stava imali smo priču o fojničkom “MS&Woodu”, firmi koja traži majstore i nudi plaće od 1.000 do 2.000 maraka. Oni nemaju problem s nedostatkom kandidata, sasvim suprotno, imaju širok izbor kandidata za otvorene pozicije.
Također, ovih je dana i firma “Sinkro” iz Hrasnice objavila oglas da traži 50 radnika, šivača, a startna je plaća 800 maraka, stalni radni odnos nakon dvije godine, te obuku za kandidate bez iskustva, kao i mogućnost organiziranja prijevoza iz mjesta iz kojih se prijavi veći broj kandidata.
Ne trebate biti stručnjak za tržište rada da se zaključi da firme koje nude dobre uvjete u pogledu plaće imaju veću šansu da sebi osiguraju radnu snagu, a time i opstanu na tržištu. Ove će druge morati dobro razmisliti o svojim postupcima. Adnan Smailbegović, predsjednik Upravnog odbora Udruženja poslodavaca FBiH i član Nadzornog odbora “Preventa”, problem vidi u tome što su na biroima za zapošljavanje ljudi prijavljeni samo zbog zdravstvenog osiguranja, a inače se bave raznim poslovima nacrno u garažama i slično. Ovakvi biroi za zapošljavanje izgubili su smisao i moraju se reformirati.
VRIJEME PROMJENA
On je mišljenja da plaće nisu razlog zašto se ljudi ne prijavljuju na pozive poslodavaca, jer da su plaće razlog, odazvali bi se na razgovor za posao i kazali da ga ne mogu prihvatiti zbog plaće. U konkretnom slučaju, dakle slučaju “Preventa”, nije baš da je primljeno samo dvoje, jer je tu riječ samo o radnicima koje su angažirali putem općinske službe za zapošljavanje, a bilo je i drugih načina da se ljudi angažiraju.
No, činjenica je da je, kako kaže Smailbegović, prije 15 godina na “Preventovu” kapiju dolazilo 500 ljudi, a primali su samo 50 radnika, a sada traže 50, prijavi se 20. Na pitanje šta se to promijenilo za 15 godina, Smailbegović odgovara: “Zaposlio se svijet. Za tri-četiri godine ćemo morati uvoziti radnu snagu. Već sada vlade moraju početi razmišljati o zelenim kartonima, posebno za velike investitore, jer imate slučajeve da čovjek kod nas investira milione, a jedva dobije vizu.”
No, i on je uvjeren da će plaće morati rasti, i već rastu. Prije 15 godina prosječna plaća bila je 350 maraka, a danas je više od 800 maraka. Za značajniji rast plaća, tvrdi Smailbegović, neophodno je smanjiti doprinose na plaće, jer je s ovako visokim doprinosima teško povećavati plaće u značajnijem iznosu. S druge strane, problem su i nesrazmjerne plaće u javnom i realnom sektoru.
Još jedan od problema s kojima se suočava bosanskohercegovačko društvo jesu i odlasci ljudi, što nije samo problem BiH nego je svjetski trend, pa su gotovo sve zemlje postale otvorene i rado primaju stručnjake iz raznih oblasti, općenito potrebnu radnu snagu. Bosanci idu u Njemačku, Nijemci, npr., u Finsku itd. Donekle stoji argument da je to gubitak ljudskog kapitala i da ćemo i sami imati problem u budućnosti zbog toga. Ali, iz toga se izrodilo i nešto dobro. Konačno smo postali svjesni da možemo da biramo da radimo ili ne radimo za 400 maraka. Sada je više opcija u igri. Tržišna ekonomija i globalizacija učinili su svoje, ako niste konkurentni s plaćama, nećete imati radnika, a to je siguran put u propast preduzeća. S druge strane, niste više zatvoreni granicama pa da morate prihvatiti sve što vam se nudi kako biste prehranili porodicu. Danas možete, recimo, iz Zavidovića raditi za kompaniju iz Singapura, a možete i spakovati torbu pa otići u Katar i raditi za neku tamošnju kompaniju. A naše kompanije neka razmisle kako dalje.
/cwbih/stav/goražde/
Nema komentara:
Objavi komentar