Mlinovi Europske unije melju izrazito sporo, ali svejedno, izrazito je neugodno naći se u europskom žrvnju. Upravo to ovih dana osjećaju mađarska vlada i premijer Viktor Orbán . Uskoro, nakon što je 2010. godine sa svojom strankom FIDES pobijedio na parlamentarnim izborima i u prošlom mandatu kontrolirao dvotrećinsku većinu u parlamentu, Orban se našao u sukobu s institucijama Europske unije i Vijećem Europe.
Njegove promjene Ustava te politika prema sudbenoj vlasti i medijima izazivale su bijes europskih liberala i socijalista, a u Europskoj pučkoj stranci, kojoj pripada i FIDES, ako su ga branili, činili su to mlako i preko volje. Mađarska je, osim upitne politike prema demokratskim standardima, tijekom Orbánova prethodnoga i ovog mandata iskakala iz zajedničkih europskih politika, a u vrijeme izrazito zategnutih odnosa između Bruxellesa i Moskve Mađarska se profilirala kao Rusiji najbliža država unutar Unije.
Orbán je osigurao gospodarski rast Mađarske, nakon razdoblja katastrofalne ekonomske politike, koju je vodila vlada Ferenca Gyurcsánya, poboljšao standard građana i stekao čvrstu javnu potporu, ali tip vladavine što ga je uspostavio bitno odudara od standarda liberalnih demokracija – članica Europske unije.
Faze napetosti
U različitim su političkim fazama tijekom Orbánova mandata napetosti između Bruxellesa i Budimpešte bile različito intenzivne i ponekad su se one izražavale šalom, poput Junkerova zagrljaja mađarskog premijera uz riječi „gdje si diktatore“, a ponekad su bile daleko oštrije i eksplicitnije.
Orbán je, međutim, dugo bio uvjeren kako, tako dugo dok on uživa plebiscitarnu potporu u mađarskom političkom korpusu, njegov loš europski status ne utječe bitno na njegove buduće političke šanse. S Europskom unijom i njenim institucijama to je tako – Unija nema izravnih mehanizama utjecaja na unutarnjopolitički život zemalja članica, i to tako dugo dok zemlje članice ne počnu opasno kršiti temeljna načela europske integracije – načelo vladavine prava, ekonomske slobode i slobode tržišnog natjecanja. Tek tada se mogu aktivirati „amsterdamski mehanizmi“, koji se pokreću vrlo rijetko, i zemlji članici uskratiti pravo na odlučivanje o nekom pitanju unutar Unije.
Ipak, Orbán i njegova administracija vjerojatno su ovih dana počeli shvaćati da pritisci Unije i prije pokretanja amsterdamskih mehanizama mogu postati neizdrživi te da ipak postoje načini na koje se stvari u Uniji dovode na mjesto i da se discipliniraju neposlušne vlade zemalja članica. Uvijek je, naime, samo pitanje vremena kad će neka država iz ovog ili onog razloga morati tražiti „uslugu“ ostalih članica Unije, a tada na naplatu dolaze sva odstupanja od europskih pravila ponašanja koja do tada nije bilo moguće „sankcionirati“. Izbjeglička se kriza pokazala kao idealna prilika da Europska unija Orbána i njegovu administraciju dovede na njihovo mjesto.
Još se od zime ove godine Mađarska, naime, našla na udaru kao zemlja preko koje tražitelji azila kreću put zemalja starih članica Europske unije, prije svega, Njemačke, ilegalno prelazeći granicu Mađarske i Srbije.
Kosovarima, koji su prvi krenuli tim putem, u Njemačkoj uglavnom nije odobren azil i tamošnje su ih vlasti vratile u zemlju iz koje su ušli u Uniju, a Mađarska ih sada vraća na Kosovo.
Zebnja i loš osjećaj
Nakon kosovske epizode, otvorila se ona sirijskih izbjeglica. Orbán je ponovno mimo europskih standarda pokušao riješiti problem u kome se njegova zemlja našla, a počeo je djelovati pod pritiskom lokalnih vlasti u dijelovima Mađarske koji graniče sa Srbijom. Umjesto ozbiljne političke akcije, u kojoj bi Mađarska definirala maksimalni broj izbjeglica koje ona može zbrinuti, organizacije ozbiljnog sustava socijalizacije i obrazovanja tih ljudi, uspostave primjerene zdravstvene skrbi za njih, na osnovu ozbiljnog programa, koji bi Unija sigurno sufinancirala, Orbán se odlučio za neeuropsko rješenje izgradnje zida na mađarskoj granici.
Već je samo podizanje zida, nalik onome „željezne zavjese“, u Europi izazvalo zebnju i loš osjećaj. Nakon što je ograda na granici počela postajati realnost, a sada je već i dovršena i slijedi samo još „građevinsko“, ali „zakonodavno“ učvršćivanje mađarskoga zida, preko noći se oblikovala slika o dobrim i lošim momcima s europskog ruba. Iako su dio Europske unije i schengenske zone, Mađari su postali „loši europski momci“, a Srbija je preko noći postala oličenjem „dobrih momaka“.
Iako su demokrati u Srbiji uvjereni kako je njihovo građansko društvo slabo, fragilno i kako su mu institucije u sve dubljoj krizi, pokazalo se da je civilno društvo vitalnije nego što to o njemu misle i njegovi protagonisti. Jedna je od heroina procesa, koji je Srbiju predstavio u najboljem svjetlu, Jelena Milić, koja je godinama dio družine autora što na ovom segmentu međumrežja analiziraju javne politike na Balkanu. Ona je najprije u svoj dom primila sirijske izbjeglice na putu kroz Srbiju, omogućila im da se odmore i krenu dalje, a onda je potakla sugrađane da čine isto i sudjelovala u stvaranju neformalne mreže potpore ljudima u velikoj nevolji.
I politika se u Srbiji promijenila barem prema van, jer sadašnji predsjednik Vlade Srbije zna ono što do danas nije naučila većina balkanskih političara, a ozbiljnim demokratskim političarima u Europi to je dio političkog refleksa. Svjestan je da demokratske javne vlasti moraju podupirati ovakve samonikle inicijative građanskog društva i štititi liberalno-demokratske vrednote u društvu, a suzbijati ksenofobiju, rasizam, odbacivanje društvene solidarnosti.
Tako je posve normalno da kancelarka Angela Merkel osobno ode u Heidenau kako bi se suprotstavila ksenofobnim napadima na izbjeglice te da podupre akcije pomoći izbjeglicama, poput onih u Münchenu, gdje su nakon nekoliko sati morali pozvati građane da više ne donose pomoć izbjeglicama, jer da već ima previše svega što im je potrebno. Građansko je društvo Srbiji osvjetlalo obraz, a vrh vlasti samo se ponašao sukladno minimalnim demokratskim standardima, i već je to bilo dovoljno da se dogodi čudesan obrat u međunarodnoj percepciji Srbije.
I dok se premijer Vučić samo ponašao prema uputama iz početnice s pravilima za ponašanje europskih političara, i time postigao odličan uspjeh za svoju zemlju, Orbán je nastavio igrati prema pravilima što ih je poštovao i do sada.
Zbog logike unutarnjih odnosa on ne može podupirati one koji u mađarskom građanskom društvu zagovaraju pomoć izbjeglicama u nevolji, brani svoju neeuropsku politiku izgradnje zida i kažnjava one koji se u mađarskom građanskom društvu protive tom zidu.
Policija djeluje represivno prema izbjeglicama, između ostaloga, da se ne bi otvorio manevarski prostor djelovanja JOBIK-u i drugim desničarskim organizacijama, koje bi mogle ugroziti političku većinu FIDES-a. Naravno, Orbán nije jedini europski lider koji je pokazao da, iako vodi državu koja je već jedanaestu godinu članica EU, zapravo ne razumije europska načela.
Duboke podjele
Daleko otvorenije protueuropski govori ovih dana redikulozni češki predsjednik Miloš Zeman. Tako se preko noći na zapadu Europe stvorila slika o tome kako države „nove Europe“, članice iz valova proširenja 2004. i 2007. godine, ne pokazuju ni elementarnu solidarnost prema izbjeglicama.
Unutar Unije uočljive su duboke podjele. Britanski premijer David Cameron u pravu je kad tvrdi da problem izbjeglica treba rješavati u njihovoj matičnoj domovini i zaustaviti val useljavanja u Europu, ali to nije odgovor na problem koji trenutno potresa Europu. Umjesto da je djelovala prema modelu solidarnosti i prema europskim pravilima, Mađarska se odlučila za pokušaj izolacije. Prema modelu solidarnosti ne žele „igrati“ niti Slovačka, Češka, Poljska… „Stare članice“ u takvim uvjetima dovode u pitanje djelovanje schengenskog režima, a kad je u pitanju Mađarska, on je na neki način već ograničen, jer je Austrija na istočnim granicama, prije svega, na mađarskima, uspostavila sigurnosnu kontrolu.
Takva kontrola bitno mijenja položaj Mađarske u jedinstvenom europskom prostoru, mađarskoj privredi stvara nove neočekivane troškove, a pogrešne politike, što ih je Orbánova vlada vodila prema Uniji, odjednom dolaze na naplatu, vjerojatno posve neočekivano za tamošnju administraciju. Unija očito još uvijek ima mehanizme „discipliniranja“ članica, a očito je da odium i pritisak, koji su ovih dana sustigli Mađarsku, u svakom trenutku mogu pogoditi i neku drugu od „novih“ članica EU.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
/ Al Jazeera/
Nema komentara:
Objavi komentar