Smrt mu ne može ništa! On je samo običan 85-godišnji nastavnik muzike u penziji. Živi u komšiluku, u Petrinji. Ime mu je Frane Selak, a priču o njegovom čudesnom životu snimili su Diskaveri, i svi jači svetski mediji. On naravno nije impresioniran, jer, u životu je imao mnogo većih izazova. Ovo je priča o najsrećnijem čovjeku na svijetu, koju je posljednjih godinu dana vidio cio svijet!
Selakova neverjovatna priča počinje u zimu 1962. godine, kada je voz iz Dubrovnika prema Sarajevu u kojem je bio, iskliznuo iz šina i završio u ledenoj rijeci. Dok su se mnogi putnici udavili ili izgubili život zbog povreda od pada voza, Frane je sa slomljenim ramenom doplivao do obale i spasao se. Ovo je samo početak svega onoga što će se desiti u slijedećih 40 godina života Frane Selaka!
„Najsrećniji nesretni čovjek koji je ikada živio" naziv je trominutnog animiranog filma koji je na Jutjubu. Milioni ljudi širom planete vidjeli su "najsrećnijeg čovjeka" na svijetu.
– Amerikanci nemaju pojma. Stavili su mi brkove i sve moje nezgode izmješali. Možda će zaraditi velike pare, a ja živim od penzije. Barem da mi pošalju hiljadu dolara pa da imam nešto od toga - kaže Frano i objašnjava kako je zatražio pravnu pomoć i kako će ih sigurno tužiti.
Frane, čiji je život isprepleten od nevjerovatnih nezgoda sa srećnim završetkom, napominje da je 2014. imao srčani udar zbog kojeg je odležao 18 dana u sisačkoj bolnici. Nekim čudom se zatekao baš u blizini bolnice kada je počelo da ga boli u grudima, a lice mu je već poplavilo. Zapravo se čudom može nazvati cijeli život profesora muzičkog s dvije završene Muzičke akademije, vojne i one "civilne", a toliko se toga dogodilo da brojni svjetski mediji ne znaju koliko je zapravo tih čuda: pet, šest ili više.Frano je kao profesor muzičkog često mijenjao gradove u kojima je radio pa je dio života proveo u Modriči u BiH. Školski izlet u Odžak 1957. pretvorio se u noćnu moru za Franu i vozača Ahmeta.
- Bogu hvala da smo djecu ostavili u Odžaku pa smo u autobusu bili samo vozač i ja. Išli smo prema Modriči s namjerom da popijemo još jednu "putnu", a Ahmet je bio poznat po tome što ne sjeda za volan bez pola litre rakije u sebi. No, vozio je bez greške. Na jednoj krivini smo, umjesto udesno, išli pravo iako je Ahmet okretao volan. Udarili smo i probili ogradu mosta i pali u rijeku Bosnu. Srećom, na tom mjestu rijeka nije duboka pa se nismo udavili. Sjećam se scene kako Ahmet i ja stojimo u rijeci, a on u rukama i dalje drži volan. Imao sam par sitnih ogrebotina, ali nikakve ozbiljne povrede - prisjeća se on.
Već slijedeće godine Frano preživljava i drugu veliku nezgodu. Bio je jedan od putnika u vozu Sarajevo - Dubrovnik. Vozio se u nekada popularnom "Ćiri" s jednom bakicom u kupeu kada je golema stijena zbog nevremena pala na prugu i voz je iskočio iz šina u hladnu Neretvu. Voda je počela da ulazi u vagone.– Nikad nisam govorio da sam hrabar. Prije ću reći da sam kukavica i da sam se strašno uplašio. Bilo mi je žao i te bakice, majke moga prijatelja iz Stona. Nekako sam razbio prozorsko staklo i voda je uletjela u vagon. Uhvatio sam nekako bakicu i uspjeli smo isplivati na površinu. Jednom sam rukom plivao, a drugom držao bakicu dok nisam osjetio nečije ruke koje su nas izvukle na sigurno. Bili su to mještani Grabovca, sela blizu Jablanice gdje se dogodila nesreća.
Kada mu se 1962. majka u Rijeci teško razboljela, radio je u daruvarskoj školi pa je odlučio da iz Zagreba u Rijeku odleti avionom. Prvi put u životu.
Naravno da je došlo do najnevjerovatnije nesreće u kojoj je opet izvukao živu glavu. Kada je avion poletio, sedeo je u samom repu aviona, pokraj vrata za izlaz u slučaju nužde i malog bifea odakle su stjuardese nosile osvježenje za putnike. Frani je za oko zapela prelijepa stjuardesa Rozika iz Futoga u Vojvodini. On je odvezao pojas, ustao i razgovarao s Rozikom nekoliko minuta kada su čuli strahovit udarac. Nakon tri dana provedenih u šok-sobi Traumatološke klinike u Zagrebu saznao je što se dogodilo.
- Ispričali su mi ljekari, a i čitao sam u tadašnjem Vjesniku u srijedu da je avion udario u planinu i da su poginuli svi članovi posade i putnici, 20-ak ljudi. Preživjeli smo lijepa Rozika i ja. Nakon udarca aviona u brdo Rozika je izletjela kroz vrata na repu aviona, a potom je vazduh i mene povukao. Rozika se zaplela o grane neke jele ili bora pa su je, gotovo nepovrijeđenu, pomoću vojnih helikoptera skinuli, a ja sam se zabio u veliki plast sijena pokraj nekog sela u blizini Čabra u Gorskom kotaru. Istragom su ustanovili da sam preživio pad iz aviona s 800 metara visine. Nisam imao nikakve prelome ni ozbiljnije povrede.
Poslije ovog pada, u koji je gotovo nemoguće povjerovati, Rozika i Frano su nekoliko godina bili u izuzetno dobrim odnosima jer su vjerovali da ih je ova sreća u nesreći sudbinski vezala. Kasnije, nesreće su nekako pale u sijenu ovog pada iz aviona. Tako je Frano dva puta u posljednji trenutak izbjegao smrt vozeći se u svojoj Ladi koja se prvo zapalila u vožnji, a drugi put zapalila i eksplodirala. On je na vrijeme zaustavio automobil i pobjegao i opet prošao bez povreda. Zatim je na serpentinama prema Karlobagu prije 19 godina njegov automobil udario UNPROFOR-ov kamion. Zapravo se prikolica preprečila na putu i udarila u Franin auto koji se strovalio u ponor od 150 metara. Frano je ispao iz auta jer se od pada iz aviona zarekao da se više nikad neće vezati pa je ostao da visi između drveta i stijene iznad ponora.
I ovaj automobil je eksplodirao i izgorio, a Franu su izvukli vatrogasci i policajci.U aprilu 2002. Frano je pogodio sedmicu na lotu i dobio milion evra!
Frano je kupio kuću u Petrinji i sagradio kapelicu posvećenu Majci Božjoj kojoj zahvaljuje na spasu iz svih situacija koje su mu donijele naziv "najsrećnijeg čovjeka na svetu". Dvanaest godina kasnije, dok čeka 85. rođendan, priznaje da živi od penzije koja iznosi nešto više od 400 evra. I dok se pitate kako čovek uspije da potroši milion evra za 12 godina, Frano priznaje da baš i nema trgovačkog duha. Svima je pozajmljivao novac, ali mu nisu vratili, kupio je 25(!) automobila prijateljima, kumovima, rodbini i poznanicima. Ljudima je kupovao krave i namještaje, instrumente čitavim orkestrima... Od većih investicija kupio je kuću u Senju za 120 hiljada evra, a prodao je za 70 hiljada evra.
Dva apartmana na Čiovu kupio je za 100 hiljada evra, a kada je shvatio da uopšte nemaju prozora, prodao ih je za 30 hiljada...I ostaje pitanje s početka priče na koje ni Frano nije znao da odgovori: je li on zaista najsrećniji čovjek na svijetu?
/Nezavisne/
Nema komentara:
Objavi komentar