„Izdurati – to znači pobijediti zlu sudbinu!“ (Džemaludin Čaušević)
Piše: Džemaludin Latić, thebosniatimes.ba
U povodu 20-godišnjice potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma vođa velikosrpskog pokreta u Bosni i Hercegovini Milorad Dodik poslao je, preko magazina Nedeljnika, novu prijetnju bošnjačkom narodu koja glasi: Odnose Srba i Bošnjaka nije moguće riješiti bez razgraničenja!…Nas ne interesuje Bosna i Hercegovina, nas interesuje Republika Srpska!“
Velikosrpski pokret pred gubitkom i četvrtog rata
Prije nego reknemo koju riječ o toj prijetnji, neke smo stvari obavezni sumirati, kako slijedi: velikosrpski pokret, prvi i glavni generator opće krize na prostoru bivše Jugoslavije, odgovoran za genocid i većinu ostalih masovnih zločina, poveo je i izgubio tri rata: u Sloveniji, Hrvatskoj i na Kosovu; iz svoga političkog zagrljaja izgubio je C. Goru i Makedoniju, Vojvodinu još uvijek drži, ali u perspektivi ova „pokrajina“ će sasvim sigurno pokušati da se izvuče ispod njegove čizme; ostalo je samo ono najglavnije pitanje: Hoće li se ispod te čizme izvući Bosna i bošnjački narod koji živi u njoj i u Sandžaku? Rat u Bosni i Hercegovini taj pokret nije dobio, ali ga nije ni izgubio; taj rat se i danas nastavlja –istina, što svjedoči i ova Dodikova prijetnja, drukčijim sredstvima, i od Bošnjaka zavisi da li će ga, u perspektivi, oni dobiti ili izgubiti. U posljednjim godinama života, dok je dolazio u Banju Luku na poziv M.Dodika, Dobrica Ćosić je tvrdio da je Republika Srpska najveći trofej ovog pokreta u XX.st. te da „međunarodni kontekst ide naruku“ ovoj genocidnoj tvorevini. Da se razumijemo: genocidnoj po svome nastanku i genocidnoj po njenom trajanju u ovih 20 godina! Da se dalje razumijemo: tu tvorevinu nikada nije priznala ona većina bh. stanovništva koja je na referendumu 1992.g. izglasala nezavisnost naše zemlje; ta tvorevina nikada nije ratificirana u Parlamentu ove države, niti na bilo kojem referendumu. Dejtonski mirovni sporazum je, u biti, vojni sporazum, koji je sklopljen da bi se zaustavio rat, i osim te, druga njegova pozitivna strana je da je agresorska država, Srbija, priznala međunarodne granice naše zemlje kao što je to učinio i satelit njezinog hegemonskog pokreta u Bosni i Hercegovini. Negativne strane toga sporazuma su suspendiranje Ustava Republike Bosne i Hercegovine i nagrada agresoru time što mu se dao entitet sa nazivom „Srpska“ iako je na području toga entiteta do 1992.g. živjelo 49% uglavnom bošnjačkog i hrvatskog stanovništva ( oko 900.000 ljudi, od toga više od 700.000 Bošnjaka).
Bošnjačka gubitnička politika
„Međunarodni kontekst“ ići će naruku onome ko je jak – u svim aspektima života – i ko se bude jače borio za svoje interese. U ovom posljednjem smislu, nejma Bošnjaka koji može biti zadovoljan politikom koja se u ime ovog naroda vodi u posljednjih 20 godina. Ta politika do danas ima samo jedan vlastiti trijumf: sticanje međunarodnog priznanja 1992.g. Ostavi li se postrani rat, to je bila politika gubitaka, nezaustavljive serije gubitaka, i ta politika niti zna, niti može da se suprotstavi velikosrpskom pokretu i da ga porazi na njegovom najjačem uporištu. No, ma kakva bila, ukoliko bi ta politika našu zemlju uvela u članstvo Nato saveza i, kasnije, u EU, to će biti uspješna politika; njezini decenijski gubici mogli bi joj biti oprošteni – jer je rezultat glavni faktor prilikom ocjenjivanja bilo koje politike. Ali ko je taj ko može biti siguran da će se ta dva članstva ikada dogoditi, a još više: ko može biti siguran da će ulaskom Bosne u ove dvije organizacije velikosrpski pokret biti poražen!
Posljednji dokaz gubitničkog duha naše nacionalne politike jeste Dodikova prijetnja razgraničenjem između Bošnjaka i Srba. To jeste prijetnja zato što je teško zamisliti bilo kakvo razgraničenje između dva naroda bez rata! Zašto velikosrpski pokret u ovom trenutku poteže razgraničenje samo između Srba i Bošnjaka i zašto Dodik tvrdi da je to jedina solucija za rješenje krize u našoj zemlji? Odgovor je jednostavan: zato što se velikosrpski pokret za svoje ciljeve bori svim sredstvima, dok politički predstavnici Bošnjaka – i to samo oni i samo njihova politika na području nekadašnje Jugoslavije! – statiraju Dodiku i bahuljaju poput gusaka u magli. Za to vrijeme – Bošnjaci skapavaju i u vlastitoj zemlji, i u inozemstvu, a posebno na onom dijelu Bosne koji je pod velikosrpskom ili Tuđmanovom čizmom.
Momčilo Krajišnik:“Ubijat ćemo vas sve dok budete govorili o zajedničkom životu!“
Da se razumijemo, nikome, pa ni Bošnjacima, slobodu neće donijeti stranac. Međunarodni faktor jeste izuzetno involviran u zbivanja u našoj zemlji, ali ako se mi ne pokrenemo da se – na temelju međunarodnoga prava! – oslobodimo velikosrpskog jarma, niko sa strane neće krenuti da nam pomogne na tome putu. Ako Bošnjaci sebi na čelo ne dovedu nekog svoga Tālūta ( brilijantnog islamskog vladara o kome govori kraj sure el-Beqare), koji je „s malom skupinom pobijedio veću skupinu – uz Allahovu pomoć“, koji će pred njih jasno postaviti političke ciljeve, sabrati njihovu rasutu energiju i tako ih ujediniti, ako i dalje budu bezvoljni, konfuzni, razočarani, ustrašeni, bez političke svijesti, oni će izgubiti ovaj rat, a Dodik će odnijeti 49% Bosne u veliku Srbiju! Velikosrpski lobiji u svijetu već su uvjerili međunarodnu zajednicu (sile Zapada) da se ovdje radilo o građanskom ratu, da je zajednički život triju bh. naroda nemoguć i da će ovdje ponovo izbiti rat ukoliko na teritoriji RS bude živjelo više od 10% Bošnjaka, po vjeri muslimana. Tokom najcrnjih dana dvostruke agresije, u zimu na prijelazu iz 1992.g. na 1993., kada je Armija Republike Bosne i Hercegovine bila pred kapitulacijom, tokom pregovora na sarajevskom Aerodromu između političkih predstavnika Bošnjaka, Srba i Hrvata, na pitanje dr. Harisa Silajdžića koje je on uputio Momčilu Krajišniku:“Dokle ćete sa brda ubijati goloruke civile?“, ovaj ratni zločinac mu je jasno odgovorio:“Sve dok budete govorili o zajedničkom životu!“ (Toliko o Dodikovim pogledima o multukulturalnosti u našoj zemlji u istom magazinu.)
Bošnjaci su vlasnici najmanje 70% teritorije (oko 36.000 km2) Bosne i Hercegovine
Zato kao najbolji i najpromišljeniji potez contra ove Dodikove ponude Bošnjaci urbi et orbi („gradu i svijetu“) moraju istaći činjenicu da su oni vlasnici najmanje 70% teritorije države Bosne i Hercegovine! Pošto Bosna i Hercegovina ima 51. 209,2 km2 površine, to, onda, iznosi nešto više od 36.000 km2. (Primjera radi, Slovenija ima 20.273 km2; dakle, Bošnjaci samo u Bosni imaju blizu dvije Slovenije milća ili grunta u svome vlasništvu!)
Dokaz našoj tvrdnji su katastarske knjige koje se čuvaju u Beču (sa prvog općeg popisa s početka XX.st. koga je uradila posljednja pravno uređena država koja je vladala ovim regionom, Austro-Ugarska). No, tu su i naši izvori, a najbolji je kultna knjiga bošnjačkog naroda pod naslovom Ekonomski genocid nad bosanskim Muslimanima trojice naših (stvarnih) akademika: Mustafe Imamovića, rahm. Kemala Hrelje i rahm. Atifa Purivatre (MAG, Sarajevo, 1992.), prevedena na engleski i arapski jezik. Ovdje ćemo iznijeti samo nekoliko podataka iz završnog poglavlja ove studije pod naslovom „Ekonomski genocid nad Muslimanima pod vidom agrarne reforme u Jugoslaviji (1918.-1941.)“: Upravo efekti agrarne reforme pod kojim vidom je izvršen taj ekonomski genocid nad Muslimanima pokazuju kako je najbanalnijom činjenicom i pljačkom oduzeto zemljište od Muslimana i dodijeljeno Srbima. Na osnovi Prethodnih odredbi i Uredbe o upisu vlasništva bivših kmetova na kmetskim selištima u zemljišnim knjigama u Bosni i Hercegovini od 21.jula 1919.g. gruntovne vlasti su bez saglasnosti zemljovlasnika sve zakupničke ugovore proglasile kupoprodajnim ugovorima i na taj način bivše kmetove upisali u knjige kao nove vlasnike kmetskih selišta. Time je u ruke 113 103 kmetske porodice pretežno srpske nacionalnosti prešlo 775 233 ha zemljišta. Po toj osnovi od 4281 muslimanskog zemljovlasnika oduzeto je 400 072 ha zemlje i predato u vlasništvo 54 728 beglučarskih srpskih porodica…;Prema stanju zemljišnih površina Bosne i Hercegovine u 1920.g. muslimanskim zemljovlasnicima oduzeto je 52, 8% ukupne obradive površine Bosne i Hercegovine, 6,9% površine pašnjaka i 7,8% površine šuma i šikara…; zemljovlasnicima na području Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, osim područja Srbije u granicama do 1912.g., čija je teritorija bila izuzeta od agrarne reforme, oduzeto je ukupno 1 924 307 ha zemljišta i podijeljeno na 614 603 pretežno srpske porodice…; sa stanovišta naše teme o ekonomskom genocidu nad Muslimanima pod vidom agrarne reforme važno je istaknuti da je zemljovlasnicima islamske vjeroispovijesti (Bosanski Muslimani, Albanci, Turci), na koje se uglavnom agrarna reforma odnosila, oduzeto ukupno 1 406 404 ha zemljišta, što je predstavljalo više od 2/3, odnosno 73, 1 % od ukupno oduzete zemlje u okviru agrarne reforme u Jugoslaviji između dva rata.“
Agrarna reforma je nastavljena i poslije 1945.g.
Ovo istraživanje je završeno uoči same agresije i ima jednu ozbiljnu naučnu grešku: iz njega se ne vidi da agrarna reforma, koju je velikosrpski pokret vodio protiv svih muslimana na području nekadašnje Jugoslavije, nije završena 1945.g., nego je tada intenzivno nastavljena budući da je komunistički režim lišio vlasništva nad zemljom brojne muslimanske „buržoaske elemente“, ali i nacionalizirao bošnjačke vakufe. Prema posljednjim podacima Vakufske direkcije, komunisti su oduzeli preko 92% od svih vakufa u XX.st. Osim, dakle, privatnog i beglučkog zemljišta, u ovaj vid ekonomskoga genocida moramo uračunati i vakufska zemljišta (i ostalu nepokretnu imovinu), koje gubitnička bošnjačka politika ne zna da vrati Islamskoj zajednici, odn. bošnjačkom narodu. Kada se budemo razgraničavali sa velikosrpskim pokretom pred legislativom Evropske unije, onda je neminovno da povratimo i naš milć koji nam je ovaj pokret opljačkao u Sandžaku, C. Gori i Preševskoj dolini. Uz to, Dodik neće moći odnijeti u veliku Srbiju ni zemljište ostalih, nebošnjačkih građana ove zemlje koji su glasali za njezinu nezavisnost, među njima i dobar broj Srba i Hrvata, zatim građana iz tzv. mješovitih brakova, itd. Postavlja se pitanje šta će biti sa zemljištem koje je u vlasništvu bosanskih Hrvata koji podržavaju savezništvo sa velikosrpskim pokretom /velikom Srbijom. Odgovor je jednostavan: neka se razgraniče kako znaju i umiju, ali i preostalih cca 30% bh. teritorije, kada se izuzme privatna srpska i hrvatska zemlja i vjerske zadužbine iz toga, u nekad zvanom društvenom vlasništvu, ima i bošnjačkog udjela jer bismo tada taj preostali dio, jasno, dijelili natroje!
Zamislimo da sa ovakvim prijedlogom izađemo na opći bh. referendum! Ovaj autor je uvjeren da bi većina građana ove zemlje, koja, naočigled sila Zapada, stenje pod velikosrpskom čizmom, glasala za njega i tako krenula u konačni obračun sa velikosrpskom aždahom!
Post scriptum
Nadnesen nad osnovnim islamskim izvorima, Kur'anom i Sunnetom, kada je tražio tumačenje o tzv. izgubljenom, nasilno oduzetom dāru'l-islamu (dosl. teritoriji koja je bila u muslimanskim rukama), Ebu Hanife, osnivač mezheba koga tradicionalno slijede Bošnjaci i svi muslimani Balkanskog poluotoka, donio je slijedeću fetvu:“Ako jedan pedalj dāru'l-islama padne u neprijateljske ruke, on će se i dalje, do Sudnjega dana, smatrati dārul-islamom, a farz-i ‘ajn (pojedinačna) i farz-i kifāje (zajednička, kolektivna, nacionalna) je obaveza svih muslimana da ga vrate u muslimanske ruke.“
(Tekst je objavljen 23. septembra 2015. na portalu The Bosnia Times)
Nema komentara:
Objavi komentar