Debeli, gologuzi čovjek prilazi i treći put. U tom momentu hvata dječakovu ruku i gura je sebi u međunožje. Mrmlja djetetu, samo me izmasiraj, sve je u redu, samo me izmasiraj... Dijete ovaj put odskače i vraća se u prvobitnu poziciju, do kreveta.
Kraj je 20. vijeka. Jedan čovjek u zrelim godinama ulazi u mračnu, kamenu sobu, koja se osjeti na memlu i ustajalost. prozori su zamračeni i kako se čini, ne viđaju danje svjetlosti godinama.
Pravoslavni butoh
Čovjek je posve nag. Otežao trbuh pada mu preko prepona. Duga brada u onoj noći stvara grotesknu pojavu, gtroteskne pojave. Nag čovjek prilazi krevetu pored kojeg stoji dječak od 14 godina. Naređuje djetetu da sjedne pored njega. Dijete odbija i u dva lagana koraka udaljava se od čovjeka prema vratima. Ne usuđuje se dječak ni kvaku dohvatiti koliko ga je strah ovog golog bradatog muškarca, ali je nekako instinktivno izabrao štok vrata kao fiktivno utočište.
Muškarac otpuhnu, bez riječi ustade, kao da se smara i kao da mu je sve ovo dnevna rutina odvajkada poznata. A jeste. Pa onda progovori, te kako to nije ništa strašno, te kako se dijete ne treba sramotiti, te kako nije ni naporno, samo da ćuti...mantra iste riječi bradonja, više iz dosade, nego iz potrebe. Priđe dječaku, okrenu ga i poče se trljati o dječije pantalonice. Dijete opet, gotovo naučenim pokretom odskoči- ovaj put prema onoj zavjesi iza koje se navodno krio prozor.
I iznova ista situacija.
Čovjek ponovo otpuhuje, udara se po trbuhu i laganim koracima kreće se prema djetetu-sve liči na neki morbidni ples koji se igra godinama i u kojem postoji tačna procedura, u kome se zna svaki korak, u kome se dominator i žrtva stapaju u nastranosti noći. Baš sve podsjeća na japanski ples butoh, onu seksualnu perverziju, kojom se šokira javnost. Samo, ovo nije ples i nema javnosti. Debeli, gologuzi čovjek prilazi i treći put. U tom momentu hvata dječakovu ruku i gura je sebi u međunožje. Mrmlja djetetu, samo me izmasiraj, sve je u redu, samo me izmasiraj... Dijete ovaj put odskače i vraća se u prvobitnu poziciju, do kreveta.
Eto, to nije velim izmišljotina, nego je rad i djelo ili jad i zlodjelo vladike Pahomija, visokog sveštenika Srpske Pravoslavne Crkve iz Vranja. U originalnom svjedočenju dječaka, kao zaštićnog svjedoka, za beogradski Blic, to izgleda ovako:
«Sada kada se setim, ne mogu da spavam. Kad je došao obnažen u sobu, kad me terao da mu okrenem leđa, da ga masiram ispod pupka, bio sam potpuno paralizovan. Sećam se njega nagog kako leži, ustaje, ide tamo-amo, dolazi do mene i pokušava da me pipa, dok ja bežim. Kad god sam ga sretao, pokušavao sam da ne osetim ništa, da budem neosetljiv kao on. Ali, čudno je to: i dan-danas imam neko poštovanje prema njemu. Ne želim da bude u zatvoru, da mu se desi bilo kakvo zlo. Šta želim? Samo da se otkrije istina, da kaže ako je čovek, „jeste bilo je“. Ako nas je on učio da ne lažemo, bio bi red da ni on ne laže.»
A zašto ja ovo pišem?
Pa zato što je gore opiasn dogadjaj od prije dvadeset godina, kada je vladika Pahomije zlostvljao četvoricu dječaka. Zato što se u sramnom suđenju «zbog nedostatka dokaza i zastrajelosti slučaja» ovaj pedofil izvukao bez bilo kakve kazne. Zato što je nakon toga zlostavljao mladiće u Grčkoj, zato što je ista sudbina žrtve zadesila i jednog magacionera pri Vranjskoj eparhiji, gdje ovaj predator ordinira. Zato što je bratstvo i sestrinstvo manastira Prohor Pčinjski više puta iz protesta napuštalo crkvene objekte. Zato što je monstrum tjerao monahinje da potpisuju blanko čekove. Zato što je pijan bludničio sa kim je stigao. Zato što je švercovao drvo i građu, zato što...
Zašto se crkva ponaša kao Cosa Nostra?
Ne, ponajviše zato što je Tomislav Gačić aka Pahomije NA SLOBODI i na FUNKCIJI. Sve ove decenije jedan pedofil i silovatelj je reprezent Srpske Pravoslavne Crkve. Ako se to zna, a to je opšte mjesto i ako se zna da je vladika Kačavenda, njegov brat po nastranosti za «kaznu» penzionisan, nije niti čudno što se na Visokom sudu u Londonu vodi proces protiv cjeloupne Srpske pravoslavne crkve, koja je dozvolila pojedincima da joj kolektivno okaljaju obraz.
Preciznije, na Visokom sudu u Londonu, nije u toku jedan, a nisu ni dva procesa, nego ni više ni manje, njih šest.
Upravo je neefikasnost domaćih sudova jedan od glavnih razloga zašto su se ljudi koji tvrde da su žrtve pedofilije od strane sveštenika obratili pravosuđu u stranoj zemlji, kaže advokat Mladen Kesar za Radio Slobodna Evropa:
„U njihovim matičnim zemljama, svi pokušaji da istjeraju pravdu su bili neuspješni i svi pokušaji da iskoriste institucije i zakone koji bi trebalo da ih zaštite su propali i sada je ovo jedina mogućnost, barem za sada, koja im je ostala“, naglašava Kesar.
E sad dolazimo do fundamenatlnog pitanja-Znate li koja je jedna od najvećih pedofilskih organizacija na Balkanu. Odgovor se nameće sam i na žalost te organizacije tačan je-riječ je o Srpskoj pravoslavnoj crkvi, koja ne samo da ne radi ništa po pitanju izbacivanja pedofilskog kukolja iz svojih redova, nego sudski pomaže «braći u nevolji», zataškava slučajeve, čeka zastaru procesa i poput Cose Nostre zavjetuje se na ćutanje. To što djeca pate, što su na rubu samoubistva, što dižu ruke na sebe, misleći da su ona nešto kriva, to ovoj organizaciji, čini se ne znači apsolutno ništa.
Jer da znači nakon izjave dječaka svjedoka za Blic u kojoj kaźe: »... Kada ta sećanja navru, dešavalo mi se da u kuhinji izvadim nož i mislim, ako se probodem, biće mi mnogo lepo. Ili, da skočim preko terase. Nisam se nikome poverio, bilo me je sramota. Dešavalo se da gledam film, ili izađem sa društvom. Odjedanput, obamrem kao da ja nisam ja. Nije mi ni do čega. Danas mi se to pokatkad ponavlja, kad se setim svega», dakle nakon ove izjave Crkva je trebala sama izručiti Pahomija policiji. Namjesto toga, desilo se jedno veliko NISTA.
Pričam o događaju od prije dvedeset godina.
Spopadanje, novi naziv za zlostavljanje
E sad bi dobar novinar, a ja to nisam, iskoristio konkretan povod i njega stavio u uvod teksta. Moja malenkost razmišlja ovako-Ukoliko dvije decenije, ono što znamo tolerišemo , a tolerišemo pedofile, zlostavljače, silovatelje, seksualne predatore, posve je logično da se desi i ovo od prije nekoliko dana:
Vladika vranjski Pahomije seksualno je uznemiravao monaha u manastiru Prohor Pčinjski. Ovaj manastir iznova je prazan jer su ga zbog nemilih događaja napustili svi koji su u njemu služili i boravili, javlja beogradski Blic.
Zanimljiva riječ u nastavku vijesti je «spopadati», jer vladika šta radi, spopada li spopada monaha. Poput kakve rijaliti zvijezde, poput ocvalog rokera, ona tragikomično hoda po manastiru i spopada čovjeka.
Možda ovo i jeste nastrano, bolesno ili nazovite to kako hoćete, ali shvatite, ovaj monstrum nikada nije kažnjen zbog mnogo većih nedjela i sve vrijeme je na svojoj pozciji, zaštićen kao pravoslavni medvjed od strane Crkve. Pa onda radi ono što je uvijek i radio, bavi se seksualnim predatorstvom nad mlađim muškarcima i dječacima.
I opet je pala bruka na cjelokupnu Pravoslavnu srpsku crkvu, koja se opet brani šutnjom i guranjem svojih pedofila po tepih. Za to vrijeme, manastrir je potpuno isparažnjen jer je svako normalan dao nogama i mantiji vjetra i pobjegao je iz Pahomijeve jazbine.
I biće to tako sve dok se sudovi ( u ovom momentu strani) ne pozabave ne sa Pahomijem, ne sa Kačavendom, nego sa cjelokupnom SPC, koja je jatak ovih monstruma.
Do tada ćemo imati upropaštene dječije živote, predatore na funkcijama u mantijama i naord koji se najčešće pravi gluh, slijep i lud pored ovih zlotvora.
Ako to nije grijeh, ne znam šta je!
autor:Dragan Bursać
Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" su isključivo lični stavovi autora tekstova
/cwbih/radiosarajevo.ba/
Nema komentara:
Objavi komentar