Na adresu redakcije Tuzlanski.ba obratio se mladić iz Srebrenika koji trenutno živi u Tuzli sa pismom u kojem navodi iskustva koja je doživio u UKC-u Tuzla, želeći prenijeti javnosti stanje sa kakvim se suočavaju građani Tuzle. Pismo prenosimo u cjelosti.
„Zovem se Elmir Pjević, imam 20 godina. Prije skoro 4 godine, tačnije 10. 11. 2012. godine, zadobio sam užasnu povredu koljena, kompletna ruptura prednjih križnih ligamenata i latealnog meniskusa, jedna od najtežih povreda koljena koja može čovjeka zadesiti.
Povrijedio sam se igrajući nogomet sa prijateljima. Prije povrede sam trenirao punih 10 godina nogomet. Nakon zadobijene povrede morao sam posjetiti doktora, što je normalno naravno. Nakon prvog pregleda, rečeno mi je da sam po “njihovom” samo malo nategao ligamente, i stavili su mi gips, a ustvari moji ligamenti su bili kompletno pokidani.
Gips sam nosio skoro 2 mjeseca, i nakon brojnih fizikalnih terapija i masaža koljena, rečeno mi je da se kroz pola godine mogu vratiti fudbalu, što je želja svakog sportiste naravno, bio sam presretan. Nažalost nisam se nikada uspio vratiti fudbalu Koljeno sam jačao skoro godinu dana, što kroz vježbe u teretani, tako i kroz vježbe u bazenu, loptama i slično, sa brojnim sportskim trenerima. Pokušao sam se vratiti jednom, ali nakon svega 15-20 minuta igre, koljeno počinje boljeti i oticati i u jednom momentu, kako se u narodu kaže “iskoči”, što je značilo da moram fudbal napustiti i ponovo posjetiti doktora, što sam i učinio. I tako sljedeća dva termina kod doktora, ponovo ista priča, ista ponavljanja, baš kao da varamo malu djecu.
U jednom trenutku, tj. treći termin kod jednog od doktora, uz moju molbu i plač pred njim, on me upućuje na magnetnu rezonancu, tj. da uradim snimak koljena i da se ustanovi odakle tolika bol. Nakon zakazivanja termina za magnetnu rezonancu, i dolaska na posljednji pregled prije snimanja, nakon banalna 3 čučnja i 3 poskoka, doktor mi saopštava da nema potrebe da radim magnetnu rezonancu te da mi je nalaz potpuno uredan.
Sav izrevoltiran i potpuno utučen idem nazad kući. Sljedeću godinu dana, i viđenja da se u ovoj našoj državi ništa ne radi po planu, odlučujem da se povučem zauvijek iz sporta i nade da mogu izliječiti koljeno.
Prolazi Nova godina dana, a bolovi, nestabilnost i nateknuća koljena nikada nisu nestala. Te 2 godine, naravno fudbal nisam više igrao, niti uopšte trčao. Nakon mnogo neprespavanih noći i halucinacija na momente, odlučujem da se ponovo javim na UKC Tuzla, pa makar “glavu izgubio”. Znači, nakon 2 godine odgađanja rezonance, napokon sam uspio snimiti koljeno, gdje se ustanovljava potpuna ruptura prednjih križnih ligamenata i latealnog meniskusa. Dvije godine uzaludnog hodanja, i sad mi kažu da sam potpuno pokidao ligamente, čudno zar ne? Naravno, poslije ovakve povrede, operacija je neophodna, što mi i saopštavaju. U narednih 7-10 dana, ponovo se javljam doktoru, kako bi dobio svoj termin.
Slijede muke sa zakazivanjem termina za operaciju Termin dobijam nakon nevjerovatnih 7 mjeseci, prihvatam odluku i radujem se budućoj operaciji, jer bi se valjda tada riješio svih ovih problema. Tačnije termin operacije je bio 26. 05. 2016 godine na UKC Tuzla.
Kao svaki pacijent, i ja sam 7 dana prije operacije izvadio sve potrebne nalaze kako bi se ustanovilo da sam potpuno zdrav i da mogu “leći” na operacijski sto. Dan prije operacije, tačnije 25. 05. 2016. godine dolazi mi poziv sa UKC Tuzla, da mi je termin odgođen, zbog navodnog kvara na jednom od aparata za ligamenoplastiku. Odlazim do UKC-a, da ispitam zbog čega odgađanje operacije, jedan od glavnih uposlenika mi kaže da je zbog uređenja operacione sale odgođena operacija. Ko koga tu zajebava, da izvinete? Ja moram ispaštati zbog toga možda, što nemam rodbine, prijatelja i štele na UKC-u Tuzla? I prelazim i preko toga, iako sve kuha u meni! Prije 15-tak dana, ponovo dobijam termin (21. 07. 2016), tj. današnji dan.
Pošto su mi prethodni nalazi takoreći izgubili validnost, tj. zastarjeli, ponovo sam prisiljen na nova zračenja da bi ih ponovo izvadio. Ponovo sam sve obavio, i 20. 07. 2016 tj. jučer sam se javio anasteziologu, koji mi je sve objasnio, i danas sam trebao u 09:00h biti operisan. Međutim, kada sam sa pidžamom i papučama došao na šalter, da me upute u određenu sobu prije operacije, oni mi saopštavaju da su me pomiješali sa Pjević Almirom, koji također ima danas operaciju, isto kao ja, lijevog koljena, i mene ponovo pomijeraju i odgađaju za 7 dana.
Pa dragi moji, da nije žalosno, bilo bi smiješno. Ovo je nestvarno zaista! Nije istina! Zbog čega toliko neodgovornosti, i neprofesionalizma tuzlanskih ljekara? Ovo je jedan od primjera zašto mladi napuštaju našu državu, nažalost. Jer možda da sam imao “novce” ili štelu bio bih operisan možda 2013. godine, zar ne? Ja sam doživio tzv.”pljuvanje, udaranje i poniženje” od svih radnika sa UKC-a Tuzla.
Ponovo im se moram javiti za 7 dana, a tad će me vjerovatno pomjeriti, možda sljedećeg mjeseca ili godine, ko zna?! Vjerovatno je hiljadu slučajeva takvih do sad bilo, nažalost. Ali ja više ne želim ćutati i trpjeti bolove, jer ako budemo šutjeli, nikad nam neće biti bolje u ovoj našoj napaćenoj državi. Ja hoću da svi imamo svoja prava, i da se svako liječi na vrijeme! Danas, sutra će neko drugi isto povrijediti koljeno. Hoće li i on čekati 4 godine, kao ja? Možda, ko zna“?
(Tuzlanski.ba)
Nema komentara:
Objavi komentar