Dino Klepo (38), rođeni Jablaničanin, u internet zajednici poznatiji kao Gastarbajter, već dvije godine putem svog YouTube kanala, Facebook grupe i svog Facebook profila savjetuje i informira sve one koji su došli u Njemačku, ili se tek spremaju doći u ovu zemlju, o načinu života, pravnim procedurama, pronalasku i zadržavanju posla, te mnogim drugim servisnim informacijama, koje mnogima olakšavaju svakodnevicu. Na svome YouTube kanalu ima 22 hiljade pratioca. Ljudi zovu, pišu, nekima je Dino posljednja šansa da dođu do boljeg života, da osjete finansijsku stabilnost. A Dino nikoga nije odbio. Donosimo priču o “Gastarbajteru”, njegovom humanom angažmanu i životu u Njemačkoj.
Možemo li čuti Vašu životnu priču, kada dolazite u Njemačku? Kako ste se Vi i vaša porodica snašli i “stali na noge”?
-Na jesen 1991. selimo iz rodne Jablanice u Sarajevo. Mama radi u Parlamentu BiH ,a otac u UNIS-u u Vogošći. Živimo u Boriku, naselje iznad Vrbanja Mosta i direkt ispod zaobilaznice. April 1992., puca tenk iznad kuće ispod Jevrejskog groblja. Mama nas trpa sa tetkom u zadnji bus iz Sarajeva. Starog je već par mjeseci prije poslala u Njemačku. Bila je teška finansijska kriza, inflacija, a i kuhalo se uveliko. Odrastam u Windecku, maloj vukojebini 40 km od Kelna i od sljedećeg Autobahna. Najsretnije djetinjstvo. Bezbrižno, sa Njemcima, komšijama, koji imaju uređen život. Finansijski na rubu margine, sve što se ima, šalje se u Bosnu. Učimo jezike, idemo u školu, integrišemo se. Mislim da me to djetinjstvo jako formiralo, jer sam imao privilegije da odrastem sa Njemcima, poprimim i ponešto od njih. Nakon mature 2000. selim za Minhen, gdje studiram, socijaliziram se i stičem stotine poznastava i kvalitetnih prijatelja.
Prije 2 godine odlučujete pokrenuti YouTube kanal naziva “Gastarbajter”. Kako ste se odlučili na taj korak, da ljudima onako natenane objašnjavate sve o zakonima Njemačke, kako doći do posla, procedure i slično?
-Kao prvo me jako frustriralo ko je do tada pričao o životu u Njemačkoj. Taj život novih migranata nije bio ni blizu realnosti. Samo se dičilo kako se u Njemačkoj zarađuju brze pare, sve se gledalo kroz materijalizam. A beknuti slova nisu znali, a kamoli da razumiju sistem ili znaju blizu ko su Njemci i Njemačka. Nakon što su mi se u kratkom roku desila dva ekstrema, rodila se moja Mila i umrla je majka moje žene, osječao sam se dužan Bogu, da se dobrim djelima zahvalim za zdravlje i sreću mog djeteta, kao što je to moja majka Sadija za nas radila. Sevap je uvijek imao visoko značenje u našoj familiji. Ne stupidno zaradzivanje I stednja novca, kao vecina dijasporaca, nego integrisi se, snadji se I kad ti je dobro djeli sa onima kojima treba pomoc. Pranena je uvijek govorila: „Pomazi sine, da tebi ne treba pomoć! U to vrijeme je bila moda ići u Njemačku. Ljudi su zakazivali termine u njemačkoj Ambasadi bez da su znali gdje idu, gdje će raditi. Želio sam ići informisati o životu u Njemačkoj, pomoći ljudima da ne padnu na nos i ne prave greške nas starih dijasporaca, to jest faktički izbjeglica. Objašnjavao sam svakodnevnicu u Njemačkoj, pravila i zakone, ali i tražio ljudima poslove, da im termin ne bi propao. Mogu se pohvaliti da sam blizu 2.500 ljudi zaposlio do sada.
Odgojen sam da ne gledam na ime, religiju, porijeklo, pomagao sam svima i svakome, ne gledajući na rasu i klasu. To je naš inat dobrobosanski, da srcem i dušom dokazujemo ko smo. Sad se mogu pohvaliti da imam prijatelje od Vardara pa do Triglava i na to sam jako ponosan.
Zašto naziv “Gastarbajter”?
-Naša pratetka Rasema je kao cura otišla za Njemačku i teglila je kao žensko teške, debele kablove u firmi Rheinkabel, u blizini Windecka gdje smo odrasli. Mislim da su ti prvi Gastarbajteri podcjenjeni od strane jugoslavenskog društva i da su ih gledali kao nepismene šljakaroše, koje je Tito poslao da šalju devize. Nisam htio ostaviti to tako na svojoj duši. Niko ko sam nije živio u Njemačkoj to ne može opisati, kakav je tužan i bez rahatluka život u tuđini i kako je težak hljeb tih ljudi. U čast moje tetke Raseme i svih prvih Gastarbajtera sam nazvao svoj kanal i posvetio moj rad njima. Sad je ta riječ sinonim za nešto potpuno drugo. Solidarnost, ljudkost, podršku, ljudi koji su u Njemačkoj za ljude koji planiraju ići u Njemačku. Oduvijek je dijaspora tj. Gastarbajteri hranili svoje dole.
Na koje Vi sve načine konkretno pomažete ljudima da svoj život nastave u Njemačkoj, osim YouTube savjetima? Telefon Vam sigurno danonoćno zvoni.
-Iskreno ne. Telefon ne koristim nikako i samo privatno dijelim. To su beskrajni mailovi, poruke na Fejsbuku, upiti u komentarima videa ili ispod postova na Fejsbuku. Ako bude neko hitno i neko od “mojih” treba pomoć, uvežem svoje ljude i riješi se jako brzo. Dosad sam odgovorio sigurno više stotina poruka. Većina ključne pomoći je da ljudima dajem savjete kako da riješe elementarne probleme u Njemačkoj. Nađu posao, završe spajanje familije, iskobeljaju se iz dugova, zaključe prava osiguranja, riješe administrativne probleme, ma u suštini hiljade nekih problema iz sfere života zbog nepoznavanja jezika i sistema. Čovjek kad doseli u Njemačku postane sam ukratko advokat, to je toliko paragrafa oko viza, prava i regulacija. Ljudi su većinom pogubljeni i dugo traje dok počne nešto, što se može nazvati životom. Da imaju svoj stan, da imaju stabilan posao i da najbliži žive sa njima. Često spajanje familije potraje do 2 godine. Znači živite sami ili u djeljenim stanovima, bez žene i često male djece. Za mene je to nezamislivo. Skidam kapu njihovoj borbi i požrtvovanosti za bolje sutra njihove djece.
Da li ste možda imali neprijatnih situacija u radu s ljudima, ili osjećate isključivo zadovoljstvo pomažući građanima regiona?
-Nekad me zaboli nezahvalnost pojedinih ljudi, ali to je jako, jako rijetko. Učinio sam hrpi ljudi ogromne usluge, koje su često promijenile tok života, tako da imam dosta prijatelja koje mogu dan noć nazvati. Ljudi su većinom jako prijatni i kulturni. Većinom iz Srbije, gdje se fino upitaju, napišu da su zahvalni da neko tako nešto čini za naše ljude i uvijek se trude da se oduže ili barem pozovu na večeru ili piće, dok je kod naših to često podrazumjevanje, da neko pomaže.
Šta je to što “naši” ljudi najčešće pitaju? Šta ih najviše buni?
-Kako najbrže doći do vize! U Njemačkoj sam kod tetke, imam posao, da li mogu ostati tu. Ili jave mi se nepoznati ljudi i kažu, čuli smo da pronalaziš poslove i mi bi preko. Znači ljudi donesu odluku da odu u Njemačku iz impulsa, mode, jer je komšija to najavio, ali naravno i zbog teške finansijske i društvene krize dole. Onda se ljudima mora objasniti da imaju više mogućnosti. Pravilo Zapadnog Balkana gdje nekvalifikovani radnik može raditi svaki deficitarni posao nezavisno od iskustva i poznavanja. Dok je Novi zakon puno strožiji. Samo kvafilikovani kadrovi, sa već u Njemačkoj priznatim zanatima i poznavanjem jezika. Plava Karta za ljude sa visokom školom. Vecinom inžinjeri, farmaceuti, doktori, informatičari.
Imate li neku akciju koju biste izdvojili, da ste posebno ponosni na nju?
-A vjerujte mi da je meni svaki dan akcija od ujutro do navečer u ponoć. Spasio sam više ljudi par dana prije termina u Ambasadi od propasti vize i dan danas smo dobri drugovi. Ali radim to iz dubine duše, iz ubjeđenja i tog momenta kad nekom pomognem halalim i vrijeme koje sam investirao i sve moje odricanje. Jako me čini sretnim kada svoj život i svoje vrijeme korsitim efektivno i unaprijeđivajući druge, a ne igranjem satima igrica, gledajući neke filmove van realnosti i ispijanjem 1001 kafe.
Da li je istinita rečenica da Njemac ima pidžamu i radno odijelo, tj. da se naporno radi i da vremena za dokolicu zapravo nema?
-To je ista ona bajka, kao što su nama pričali da su u Njemačkoj čiste ulice, da nigdje nema smeća, fleka od ulja i žvaka na ulici. Pravu Njemačku ćete upoznati kada odete u 11 ujutro u neki shopping ili bogatiji gradić. Tu su kafići i radnje pune. Tu vidiš ko za koga radi. Zato i Njemcima treba armija hamala, da drže svoj životni standard. Auslenderi rade poslove, koje oni neće i ne moraju da rade. Nije problem pidžama, problem je društveni život, da nema druženja, nego je fokus uvijek na poslu, zaradi i sticanju tog nekog životnog standarda. Pogotovo to vidite kod Gastarbajtera sa njihovim autima, što neko više ima kompleksa jer nije uspješan u ovdašnjem društvu, to kupi skuplje auto, da opere savijest.
Da li vi patite za Bosnom? Koliko često posjećujete Bosnu i rodnu Jablanicu?
-Bosna i bogami moja Hercegovina su uvijek vječna rana u našim dušama. Kako se losos pred smrt vrati iz mora u rijeku odakle je potekao, tako se ja vraćam na moju Neretvu. Rođen sam u Jablanici u Domu zdravlja, ne u Sarajevu, niti u Mostaru. U mojoj Jablanici i tako mi sad i u njemačkoj ličnoj i pasošu piše. Rodno mjesto Jablanica. Oni znaju da nisam njihov, a ja znam odakle sam. Proputovao sam svijet. Bio više puta u Rio de Janeiru, Charlotti u Americi, Tajlandu, na Baliju, na Novom Zelandu…nigdje nema te lijepote kao kod nas. Čak sam neko vrijeme želio istetovirati Neretvu na moju ruku, ali ipak više vjerujem u žig na mojoj duši i mom srcu. Moramo biti svjesni šta imamo, čuvati to i prenijeti na našu djecu! Svaka kap vode vrijedi borbe! Znam da se od prirode, zelenila i čistog zraka ne može živjeti, ali sa ubjeđenjem vam kažem, nosite u sebi nešto poseno, jedan poseban duh, vjerujte u sebe i borite se. Taj duh je dosta nas Jablaničana uspješno odnijeo u svijet i zato nas ljudi cijene i vole! Mislim da bi dobro bilo da se Jablaničani pokušaju probuditi iz letargije i da pokušaju pokrenuti nešto u Jablanici. Zašto svako ko ode na svoj način uspije, a dole se samo piju kafe, okreću janjci i derneči na svakom koraku? S tim da je moja žena Ukrainka iz blizine Donjecka i pošto sam bio haman 20 godina svake godine sa roditeljima na Makarskoj rivijeri ljeti, gledamo da više putujemo na druge destinacije. Majorka, Krit, Kipar, Antalija, Sardinija, Evropa ljeti puno više pruža. Prošlo ljeto sam prvi put doveo svoju malecku u rodnu Jablanicu, da dobije onaj osjećaj za našu klimu, miris zraka i rahatluk. Da barem na momente nauči i osjeti da je djelimično babino Bosanče. To je teško razumjeti za nekoga ko je bio samo dole. Mi smo migranti transnacionalni. Ja sam 10 godina bio dole, a skoro 30 sam ovde. Trudio sam se da od svega uzmem najbolje, a zanemarim najgore. Biti požrtvovan, pomagati, voliti, disati iz punih pluća i biti srdačan je moja strana dobrobosanska. Dok zagrist, biti akuratan, biti vazda nezadovoljan, tačan, raditi do perfkecije, poštovati tuđi rad i žrtvu je donekle moja njemačka strana.
Kakve su prognoze “Gastarbajtera” što se tiče odlaska bh. građana u Njemačku? Hoće li se taj trend povećati ili smanjiti, s obzirom na ekonomsku situaciju u BiH?
-Da nije bilo koronavirusa stvari bi izgledale mnogo bolje. Sad je Njemačka u najvećoj finansijskoj krizi u zadnjih 100 godina. Nezaposlenost raste, ekonomija stagnira, eksporti i produkcija opadaju, ali postojat će uvijek poslovi koji će biti traženi. Svaka kriza je i nova sanša. Izronit ce Njemačka jača, modernija i ekološki čistija iz ovoga. Sve ide ka elektrifikaciji mobiliteta. Na sve strane se postavljaju punjači, produciraju i prodaju električna auta i postavljaju pogoni za obnovljivu energiju tipa solar i vjetrenjače. Ja ću se maksimalno truditi da pronađem za naše ljude posao. Stvorio sam ogromnu mrežu kontakata u svim sferama. Tako da dok je Gastarbajtera biti će i viza i posla. Svejedno kakva situacija bude.
Kakva je trenutno situacija sa odlascima u Njemačku, budući da je COVID – 19 poremetio mnoge porodice koje su svoj život namjeravale nastaviti u Njemačkoj?
-Trenutno prolaze i dalje kvalifikovani kadrovi po Novom zakonu, onda školovanja/Asubildung, Plave Karte i IT. Nekvalifikovanim, to jest ljudima bez zanata poput keramičara, električara, varioca, …preporučujem da se pre ili dokfalifikuju dok čekaju vize, da uče jezik, što je elementarno za odlazak. Načina ima stvarno puno.
Za ove koji kritično gledaju odlazak mladih i uopšte ljudi za Njemačku imam poruku. Iz Irske je kod velike gladi 1845. i 1880. otišlo preko 60% populacije i ta država danas postoji i prosperiše. Kad- tad će doći veliki ekonomski uspon u BiH. Imamo naftu u Grabovici, zlatnu rudu u Varešu, ogromni energetski potencijal, samo čovjek sam svoju sudbinu kroji. Prepoznajte svoj potencijal, aktivirajte se, ne dajte našu prirodu i vode, trznite se iz snjeguljičinog sna. Jablanica je prelijep grad, sa mnogo turističkih i potencijala produkcije. Razvijajte ideje i pokrenite biznise. Ja lično znam dosta talentovanih i kreativnih mladih ljudi iz Jablanice. Ne dopustite da nam selo pravi politiku i uništava naš grad!
Za kraj moj pozdrav ide svim mojim Jablaničanima iz minhenske Kolonije: Bracanu, Dlaki, Švabi, Moti, malom Klepi, bajkeru Arfadzanu, Maci, Elvi, pa i malo udaljenijem Bagiju, Ajdi i svim ostalim koje sam zaboravio. Mi se i dalje družimo i podržavamo svako na svoj način našu čaršiju, našu prelijepu Jablanicu! Vjerovatno me većina ljudi ne poznaju, jer ne dolazim sa bjesnim autima, nisam upadan i davno sam otišao. Ali djelo pravi covjeka, a ne odijelo!
Uvijek te nosimo u srcu do groba! Vaš drug Dino Gastarbajter!
/cwbih/jablanicalive/
Nema komentara:
Objavi komentar